Marketing
PAT PONG – JESEN STIŽE, JA SE NE OŽENI!
I tu je kraj priči o Bangkoku. Zadnja postaja je i ona najgora, mjesto na kojem mamini sinovi i podbuhli biznismeni sa šumom na srcu pronalaze potvrdu svoje osobnosti. Na stranu to što se ovdje na Pat Pongu seks prodaje kao licitarsko srce na seoskom kirvaju, nego je stvar u pristupu mušteriji. Kao i sve u Tajlandu, ovdje radi stara provjerena in- your-face tehnika napada bez okljevanja,. Jedina je razlika u tome što seks po meni ipak nije zveckalica, porculanski set posuđa ili još nešto besmislenije, nego čovjeku ipak intimna stvar koja sljeduje osjećaju ljubavi. Izlete u grmlje ili WC-e poslije tekile i piva ne računam. Tko dolazi na Pat Pong da kupi ljubav, može si samo kupiti pokvarenu ženu s velikim apetitom na zlatninu, i čitavu njenu deseteročlanu familiju koja jedva čeka da ih uzdržava bogati bijeli mamin bankar s malim kurcem. I, ako ima sreće, može popušit jednu masnu sidu. Daklem, ovdje je seks jednokratna metražna roba iz China Shopova.
Sve birtije ovdje, iste su kao i one u Singaporeu, s tom razlikom što su ovdje ipak daleko prljavije. Prva birtija u koju upadamo klasična je šupa nalik grillu „Karakter“ u Srpskoj Crnji, jedino što ovdje ne slažu ćevape, nego stripti-tete koje se više pridržavaju za šipku nego što plešu oko nje. U mraku sve izgledaju zgodne. Prema starim navadama, prosječne Azijatkinje misle da je bijelo lijepo, pa se sve uredno zacementiraju s tonskim naslagama pudera. S time što ovo na slici ipak nije Azijatkinja nego Azijat, ali to se vidi tek kad opali blic. Zato valja biti oprezan s alkoholom. Najbolje što se u ovakvim rupama može napraviti je ispitati barmena gdje se može ubosti dobre droge.
Ušli smo u jedan skupi gay-bar. Budući da smo u paru, i da je još sumrak, nitko me ne dira, osim što nas čiča utegnut u zelenu košuljicu na južnoj strani bara čudnovato gleda i blago trepće svojim svinjskim okicama. Na potpornim stupovima izlijepljene su fotke mladih i zgodnih dečki, a na nekima pišu brojevi telefona , godine i proporcije. Birc je još prazan, tako da imam vremena izguštati Beerlao, predivno pivo iz Laosa i ne trošit energiju na odbijanje upucavanja. Bila mi je to prva, a nadam se i zadnja prilika da vidim kako se žene osjećaju kad ih salijeću pijane budale, no propustio sam je. Na kraju drugog piva, čim je osjetio da je ugrožen, šupak mi se poče stezati uprkos ugodnoj kožnoj garnituri koja pušta zrak kad se sjedne na nju. Svaka čast Beerlaou i koži, al pivo je pivo a šupak je samo jedan. I kao takav, previše mi je drag. Zato odjebimo odavde.
Uđemo u birc imena Casanova i u skladu s imenom očekujemo šmekerski klub sa skupim kurvama. Mrak je ovdje još mrkliji, prošaran plavičastim svjetlima, žene mlađe i izravnije, a konobarice nose nešto nalik lošim izlizanim policijskim uniformama. U centru kluba nalazi se podij s go-go plesačicama kojima se već izdaleka primjeti podrhtavajuće salo. Ovo su garant veteranke Pat Ponga. Jedino je podij osvijetljen. Bez obzira na godine, praplesačice se izvijaju bokovima do granice boli i iz petnih se žila upinju da utjelove praiskonski seks. To im čak i uspije sve do trenutka kada se iz mraka pojavi nekakav nacereni conferencier koji nosi čašu i kokošje jaje. Onda muziku nadjačaju ovacije gomile koja urla kao da gledaju borbe pijetlova. Smješko stavlja čašu između nogu jednoj od praplesačica i pruža joj jaje. Graja gomile se pojačava. Ova uzima jaje, stavlja ga sebi u pičku, i tek tada počinje izvijati bokovima... Za susjednim stolom čopor pijanih pračovjeka iz Australije već počinje svršavati u gaće, a nama dvoma zbunjenim provincijalcima trpaju se dvije preslatke djevojke koje na grudnjacima nose brojeve. Moja nosi broj 18. Martinina je 23 ili 24a. Muško ili žensko, svejedno je, bitno da se svi volimo.
Zbunjen sam. Klubom drma neko komercijalno house- govno, a i meni se poprilično sere. Djevojka pored mene zauzeta je odognetavanjem šifre mog šlica. Nervira me. Prvo zato što ne zna,a drugo zato što ako me otkopča, neću se moći suzdržati i morat ću platiti. Čini mi se da u mraku preko puta vidim dvoje kako su već na pola puta do penetracije. Dotle čiča konobar nosi na stage ogromno jaje koje sliči na nojevo. I lavor. Zaboravio sam na sranje.
Bog zna kako i kojom vještinom, druga praplesačica uspjeva polaganim izvijanjem strpati cijelo nojevo jaje u pizdu. Potiho mi se otme jedno fino „U pizdu materinu“. Broj 18 ne odustaje. Martinin broj 27 daleko je razumnija cura. Možda i studira. Zašto mene ne dopadne neka obrazovanija? Praplesačica radi nešto što liči na masažu trbuha i nojevo jaje uz glasni pljuć upada u lavor i razbija se. Jadan mali noj. Konobar šeta s lavorom po birtiji i pokazuje kajganu. Tko kaže da sisavci ne legu jaja? Australopiteci su u sedmom nebu. Daobog se ugušili u tom Jim Beamu i daobog ih klistirali u zatvoru u Chiang Maiju s tim palicama za golf koje prodaju
Reče da se zove broj 18, što na thaiju zvuči nešto kao Chia-Loo i da ima 18. Aha. Ovdje sve što ima 18 ili je već zrelo za udaju ili je muško. Hoće da je vodim u Europu jer tamo ima Eiffelov toranj. ALi prije toga želi da provjerimo sobu iznad birtije. Engleski joj se neobično popravio. Sve one znaju engleski kad se počne o poslu. Sudeći po gramatici rekao bih da je jednom možda i studirala, a onda je kao i većina modernih cura iz BKK, poželila naći normalnog frajera iz Europe. Na Pat Pongu. Cjenkam se samo da je zadržim kraj sebe, jer je u mraku neobično slatka, i zato što mislim da je žensko. Pravo. Konačno.
Čiča konobar donosi neumornim praplesačicama, ogromnu tortu na tri kata, s voštanim figuricama na najgornjem i prskalicama na ostalim katovima. Stavlja joj tortu među noge. Protrnem. Pa neće valjda....
Dolaze uniformirane debele babe u uniformi i počinju krečati na thaiju. Turaju nam cjenik u facu i krešte. Nikad u životu nisam više poželio da kraj sebe imam nekakav kramp ili lopatu. Cjenik osvjetljavaju s baterijom. Niti ne trudim se pročitati. Šta je koji kurac! progovaram na hrvatskom. Ne čujem ih od buke. U tom trenutku doimaju se kao dvije nakazne lutke iz japanskog kazališta sjena. Prave odvratne grimase. Onda primjetim da deblja baba s Magliteicom pokazuje na najdonju stavku. Tamo piše „Ping Pong show- LOOKING - 300 baht“. Znači, „to“ se zove ping-pong show. Tog trenutka više ne želim lopatu, ni kramp, nego rđavu metalnu cijev za skele.... Tko hoće gledati Ping-Pong show, mora platit. U dubini šizim i psujem sve na kamaru, ali znam da ću zaboraviti čim odjebem iz ove rupe. Ja da se pitam, naplaćivao bih i čuđenje. Još jedno 400 bahta.
Uzimamo pivo koje smo pošteno platili i izlazimo van. Ako opet dođem na Pat Pong, izbjegavat ću ovu rupu. Možda bih se vratio samo zbog broja 18. Nema veze što ne studira. A što se tiče svatovskih torti, mislim da ću odsad pa nadalje oćutjeti čudan osjećaj u stomaku kad ih budem jeo. Ako.
Upadamo u neki klub imena „Pussy Collection“. Klub nije luksuz, iako teži ka tomu, slikanje nije dozvoljeno, a diskrecija je nezajamčena. Stage je urešen sjajećim trakama iz spotova ZZ Top, a na njemu se izvijaju djevojke koje pokazuju zašto su Tajlanđanke najljepše u cijeloj Južnoj Aziji. Konačno ono što sam tražio, nakon svih ovih sitnih katastrofa. Opet nas spopadaju dvije simpatične, jedna sjeda meni u krilo a druga Martini. Nismo se baš napričali o miru u svijetu, ali bilo je nekog govora o kralju Rami IX i najboljoj pozi u krevetu. Ako netko zna sve o seksu, onda su to upravo ove striptizete-udavače. Koje ipak ne studiraju.
Mislim da smo tu počeli lokati tekilu, pa mi je od tog trenutka nadalje sjećanje vrlo slabo.
Nakon showa prilazi mi stripti-teta sumnjiva morala i počinje me milovati po leđima, hoteći uprazniti seks na eks. Ja joj uzvraćam milovanje, ali ona se izmotava i govori da seks treba platiti. Milovanje i to nevino izmotavanje mi paše. Ja joj objašnjavam da ja bih seks, ali da ne platim, jer ne vidim logiku u plaćanju za seks. Ona mi kaže, sapličući thai i engleski da je politika kuće da se za seks plaća. Ja joj govorim da kod nas nema politike niti političara te da smo ih sve pobili ili potjerali, i da sad živimo kao lordovi. Zbog toga ne moramo plaćati za seks, pa nas zato proizvoljno svaki dan jebu. Ona kaže da bi rado išla u Europu. Ja joj kažem, da ako hoće ići u Europu, mora mi učinit jednu mini tajlandsku masažu, a poslije može ići i u Europsku Uniju ako hoće.
Za trud sam joj dao 10 bahta. Baš sam đubre.
Ulazimo u birc Lucifer, samo zbog zvučnog imena. Nema nikoga, a vrata širom otvorena. Ne mari, nego sjedaj. Valjda smo Balkanci ili nismo. Birc izgleda kao nekakva bolesna Gigerova kreacija u tri dimenzije. Ovdje se vjerojatno troše bomboni na lopate, i upražnjava seks na kamare, samo što smo upali u krivi trenutak, kad nema ni žive duše. Sjedamo za obližnji stol i započinjemo priču kako tamo negdje iza sedam mora, sedam gora, sedam brežuljaka, sedam šuma, postoji jedna mala zemlja gdje naši najbliži sad ustaju na posao, proklinju paklensku vrućinu i javni prijevoz....Pivo klizi, smijemo se, urlamo od smijeha, ne obaziremo se na šušnjeve koji dolaze iza miks pulta. Vjerojatno neki zaspali radnik iz Bangladesha. Nevjerojatno je gdje ti ljudi sve mogu zaspati.
PIva nestaje sve više i više, a što ga je manje, meni se pije sve više i više, ali ne mogu se napiti. Da li je to od piva ili od ugođaja, ne znam. Promatram igre sjene na zidovima i učini mi se da mi netko vraća poglede. Prođu me trnci. Siguran sam da se nešto miče na balkonu, ali ne mogu točno definirati što je. Martina i dalje priča. Je li to stvarno ili ja konačno pucam po šavovima? Martina priča a ja ne čujem i buljim u balkon. Kad bi si đavo odlučio otvoriti birtiju, gdje bi je otvorio i kako bi je nazvao?...... S prvim šušnjem dižemo dupe i nestajemo kroz vrata u maniru munje. Ne zanima me poznanstvo s vlasnikom. Ja se družim samo s normalnim ljudima.
Izašli smo van, pomalo nervozni i dobrano pijani zaustavili thuk-thuk te udarili prema hotelu. Mogao sam čuti kako mi u glavi odjekuje broj mobitela od broja 18....
Post je objavljen 28.09.2007. u 19:46 sati.