Danas su moje misli u Vukovaru.
Hrvatska se ujedinila u osudi sramotne haaške presude kojom se ohrabruju prošli i budući zatiratelji svega hrvatskog. Iz ovakvih situacija rađaju se pokreti. Opet, nema koga povesti svoj narod iz ropstva. Sve podsjeća na Matoševu 1909.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
(Antun Gustav Matoš, 1909.)
Znam da će u Vukovar Thompson. Mogao bi doći i vlč. Sudac. Političare možda ne bi trebalo ni pustiti u grad.
Adžića, Kadijevića, Aksentijevića, Acu Vasiljevića...više nitko i ne spominje.
Licemjeri haaški. Grobovi okrečeni.
Nama ostaje moliti, zapaliti svijeću nade i suosjećati s još jedanput izranjenim Vukovarom.
Post je objavljen 28.09.2007. u 18:47 sati.