Pregled posta

Bolesna okolina svuda oko nas

Razmišljam malo o današnjem svijetu. Općenito. Zaključak? Riga mi se. Zašto? E pa zato jer su naše nekoć nevine duše toliko zagadili mediji i općenito način življenja, da nije ni čudo da sve mlađi crkavamo i napuštamo ovaj svijet. A sve te bolesti nastaju u glavi. Nije ni čudo da mladi ljudi oboljevaju , da se sve više koriste tablete za smirenje, da je sve više zločina...zašto? Zbog suvremenog načina života. Npr. Prije 30 godina televizija je bila nešto novo, a danas je više-manje stvar prošlosti. Internet, mobiteli, kompjuteri, brzina putovanja ...sve to utječe na naše zdravlje...pa ta zapadnjačka moda da svi imaju svoje psihoterapeute- kao da su oni normalni- pa i oni žive u ovom usranom svijetu i izričito tvrdim da već nitko nije normalan...ako ne odlučiš da ćeš sam sebi pomoći , nitko ti neće pomoći...zato treba sjesti sam sa sobom i vidjeti gdje se vidiš u budućnosti , što želiš..udaljili smo se jedni od drugih, povukli se u sebe, a svoj um trujemo svakakvim pizdarijama, a što je najbolje , svojevoljno.... Ponosan sam što ove sezone ni jednu večer nisam gledao Big brother. Sve mi je manje jasno kako to ljudi gledaju , i zbog čega. Zašto je postalo tako bitno što drugi rade? Pogledajte samo bilo koje novine- odosvuda ispada crna kronika, negativa, ubojstva, nemiri, overdose i šta ja znam šta... postalo je bitnije uhvatiti Tarika Filipovića u kupaćim gaćicama kako mu je ispala škemba i komentirati kako je to odvratno , kao i koliko bundi ima Vlatka Pokos. Ljudi , svi mi imamo svoje prljavo rublje koje ne volimo iznositi. Zašto onda tako volimo gledati tuđe? Zašto je taj jebeni susjed tako zabavan? Kada malo sagledamo , nije ovaj život tako dugačak , da ga trošimo na opterećivanje takvim stvarima. Kad se zamislim , skužim da nemam dovoljno vremena posvetiti se sebi , a kamoli nekim zamorcima koji su tri mjeseca zatvoreni u kuću i sada oni : - pričaju
-sjede
- leže
-drkaju
- itd.... ( shvatili ste)

Poanta svega ovoga je da sam shvatio kako sam i ja potonuo u sivilo i pustio svakodnevici da me šamara. Ali ne do kraja. Na vrijeme sam se izvukao. Ne znam što se točno dogodilo, ali kao i uvijek, u meni je proradio onaj valjda urođeni instinkt da ne želim raditi ono što rade drugi. Sjetio sam se svojih osnovnoškolskih dana kada sam sanjao da ću postati slavan glazbenik koji će mijenjati svijet. Nabolje, naravno. Da će se ljudi prepoznavati u mojim pjesmama. To sam postigao , ok. Ali da li sam postigao to da produbim svijest istim tim ljudma da mnogi danas žive kao crkveni miševi, a da se svi mi pravimo kao da je to negdje na televiziji, a ne oko nas? Da je bitnije voziti dobar auto , nego imati topao dom? To su nam nametnuli mediji i Hollywood. To ne postoji. Nestvarno je, shvatimo to. Il si sretan il si tužan .Gotovo. Nema drugog. Sivilo možda. Ono najgore.
Nedavno sam prvi puta u svom životu bio na godišnjem odmoru koji sam sam financirao ( ne računam godišnje odmore sa starcima kada sam bio klinac). U hotelu je bio švedski stol sa milijun jela te ti oči jednostavno postanu ''veće nego guzica''. Nakon par dana sam sebi sam se gadio koliko žderem. Iako sam se i jako puno kretao , jer bio je to aktivni odmor. Svaki dan bi iz hotela otišao na neki dnevni izlet i uživao u vožnji autom , ne razmišljajući koliko benzina sam stavio unutra, jer jednostavno, uživam. Pilo mi se – pio sam . Jelo- jeo sam. I sve tako . Bez razmišljanja. Uživao , istniski. I onda sam se jedne večeri malo zamislio- kao , pogledaj što sam si priuštio. Balavac jedan. Moji roditelji se lome od posla i godinama nisu bili na odmoru. Sjetio sam se kako sam prije samo 4 godine razmišljao da li ću kupiti novu gumu za biciklu koja je koštala 200kn , ili ću se još voziti na staroj. Sada to više nije bicikla, sada je auto. Neću reći da nisam zaslužio ići na odmor, jer mislim da jesam. Trebao mi je , jebeno trebao. Ali nisam odogojen tako da ne razmišljam o drugima. Sjetio sam se kako sam lani za Božić radio za Crveni križ i kako sam vidio brdo siromašnih ljudi i djece. I sjetio se da ću ovog Božića skupiti sve stvari koje mi ne trebaju , sve one plišane igračke koje sam dobio na koncertima i pokloniti ih nekoj dječici koja će se njima veseliti. I da ću Dječjoj bolnici donirati neku lovu da naprave one jebene stepenice i puteljke po kojima sam skoro pao kada sam bio zagipsan i slomljen. Naravno da neću moći dati puno, ali bit će od srca. Ali neću si kupiti još jedne tenisice i traperice jer mi ne trebaju. Napravit ću to da se osjećam kao čovjek . Da se osjećam bolje. Jer, ako ne krenem od sebe, ako ne krenem mijenjati sebe, neću moći ni na druge utjecati. Onda gledam da mnoge svjetski poznate face isto tako žele pomoći drugima iako ih okrivljuju da to rade samo zbog reklame. Mislim da npr. Angelina Jolie i Bono Vox iskreno rade ono što vole.
Jer, jednom kada si nešto kupiš- možeš samo mijenjati i imati isto. Npr. Prije 4 godine je bio bicikl, danas je auto. Sutra će biti avion. I onda dođeš do kraja. I skužiš da je onaj duševni mir možda najveće bogatstvo koje možemo imati svi mi. Da nam je u startu svima jednako dano. Divim se ljudima koji su uspjeli od nule. Jedan sam od njih. Nisam možda napravio puno , ali gledajući svoju generaciju, napravio sam JAKO puno . I ne mislim stati. Jednostavno ne mogu stajati na miru. Želim doticati vrhove i znam da je jedino bogatstvo kojemu ću težiti ono da nešto ostavim iza sebe, a da ove jebene riječi pročita samo jedna osoba koja će se zamisliti o čemu sam ja tu danas drobio. To je početak.
Trovanje svijeta je odavno započelo, ali zašto ga ne bi svi zajedno krenuli lječiti? Reć ćete da sam puknuo , ali samo razmišljam naglas, možda zato jer sam si u životu posložio neke kockice onako kako sam htio. Možda je najveće bogatstvo misliti na druge, a ne samo na sebe...ne znam...ali osjećaš se bolje , to je sigurno...
I ne zaboravite još jednu stvar- nikad nemojte sve imati na ziher, jer danas sve kockice mogu savršeno odgovarati , dok se sutra mogu srušiti kao kula od karata... ako ne zalijevaš cvijeće , uginuti će, zar ne?


Post je objavljen 28.09.2007. u 16:54 sati.