Nerado priznajem, no osluškujem korake pred vratima. Svaki dan. Jako nerado to priznajem samoj sebi, ali nekako mi svakim danom raste nada da ćeš možda pozvoniti… pokucati… doći nenajavljen kako bi me iznenadio… kako glupo i djetinje razmišljanje….
Ipak te poznam jako dobro i znam da sam za tebe umrla i da neće biti niti najavljenih, a još manje nenajavljenih posjeta ili poziva. Neće ih biti.
Ipak, nešto u meni osluškuje otvaranje vrata zgrade i očekuje da se baš na mojim vratima oglasi zvono ili čuje kuc... kuc…
Nemam ništa na temelju čega mi se javlja ta nada. Znam da više ne postojim za tebe na ovome svijetu. I polako se vraćam u svoj svijet… no taj prokleti osjećaj iščekivanja ne da mi mira…
Ma to je moja projekcija neke podsvjesne želje… da dođeš… a moja svjesna želja je da se ne pojavljuješ jer sve smo rekli i završili jednu životnu priču…
Post je objavljen 28.09.2007. u 11:27 sati.