Dok mag razmišlja o tome što je rekao, dok smišlja kako kupiti Galana Draca, ako je to uopće moguće, naša priča teče dalje. Nakon kratkog oporavka nastavili smo naš mračan put. U sivoj pustiši vidjeh kako nam se približava jahač u crnom. Protrnula sam. Nismo bili spremni za još jednu borbu. Međutim, što nam je lik bio bliži, bilo je vidljivije da jahač leži pognut na konju koji jedva klipše. Srušili su se nekoliko metara od nas. Pohitali smo vidjeti što se događa. Skinuli smo jahača s umiruće životinje. Bio je to čovjek, tamne kose i iznenađujuće lijepih crta lica, na izmaku snage, posječen, krvav… dula mu je prislonila svoj privjesak na grudi i moć božice Mischakal počela je liječiti njegove rane. Bio je to dobar znak – već smo naučili da privjesak odbija liječiti one čije srce nije u potpunosti dobro. Tako se naš put ukrstio s Barahirovim, čije ime Dula nikako nije mogla zapamtiti – zvala ga je Baramir, Farahir, Barafar… dugo je trebalo da Barahir otkrije svoje tajne, tjedni puta, prepirki i borbe. Na prvi pogled vidjelo se da Barahir pripada nekom redu, ali nam je odbijao reći više o tome. Rekao je samo da su ga napala dva tamna vilenjaka i to je bilo dovoljno da ne sumnjamo u njegovu priču i da ga prihvatimo u družinu. Usto, vjerovali smo božici koja je djelovala kroz Dulin privjesak. tako smo, for better or for worse, prihvatili Barahira.
Post je objavljen 28.09.2007. u 07:53 sati.