Marketing
Les Oreilles
Ovo je priča koju sam čula od stare gospođe Daucourt kraj koje su me posjeli na Severininoj i Adolfovoj svadbi prije desetak godina u Belfortu na istoku Francuske.
Iako je starica bila Severinina baka, dakle najbliža rodbina, a ja tek slučajna gošća u pratnji Adolfovog prijatelja, baka i ja zatekle smo se na kraju stola jedna pored druge, daleko od mladenaca i uvaženijih svatova. Najžalosnije ipak bijaše to što stara Daucourtica nije govorila ništa osim francuskoga, a kako ja nikada nisam pošteno savladala njezin jezik, tako smo u sveopćem veselju stara dama i ja bile osuđene na šutnju.
I tako sjedimo baka i ja jedna pored druge, ljubazno se smješkamo i prevrćemo hranu po tanjurima, žmirkamo i šutimo, sve dok mi se u jednom trenutku gospođa Daucourt ipak ne obrati!
Kimajući glavom prema preplanulom srednjovječnom muškarcu u razdrljenoj bijelo-plavoj prugastoj košulji (s neizbježnim zlatnim lancem na maljavim prsima), koji se provlačio među svatovima s nevjerojatno širokim osmjehom i zubalom dostojnim morskoga psa, Stara mi na iznenađujuće dobrom engleskom povjeri:
"Ono je Michel. Veliki kurviš (play-boy!). Oženjen je za onu tamo, Chantal!".
Chantal je pak sjedila sa ženskim dijelom obitelji. Uščuvana i vrlo zgodna pedesetogodišnjakinja koja je u svoje doba bez sumnje i sama palila & žarila generacijsko-erotskom scenom.
NB. Čujem da su Francuzi u tom smislu neumorni. Severine mi objašnjava kako ih se od malena odgaja da je ljubav najvažnija i da se život sastoji od neprekidnog udvaranja i međusobnog zavođenja. Žena zavađa muža, muž ženu, zavađaš svog mesara, piljara, ginekologa i zubara. Život je erotski vrtuljak; Severine i ekipa vrte se u kovitlacu kontinuirane strasti od jednog senzualnog iskustva do sljedećeg, od opijajuće romanse do gorkoga rastanka, opetovano, neumorno i stalno. A pri tome dobro jedu.
"Ali, reći ću Vam", nastavila je u međuvremenu stara, "Chantal za njega već dugo ne mari. Otkako su doselili u Francusku, taj brak opstoji samo na papiru".
"Kako mislite, doselili u Francusku?", upitala sam sad već jednako znatiželjna po pitanju Chantal i Michela koliko i iznenađena bakinim lingvističkim sposobnostima.
"Iz Afrike. Iz kolonija. Kada su ih Crni potjerali, tada su se s djecom doselili u Francusku", odgovorila je Daucourtica.
"Aha", kimnula sam s razumijevanjem.
Onda smo opet sekundu dvije šutile pa sam ja primijetila:
"A Vi – govorite engleski?".
"Pa, malo", skromno je odgovorila baba. "I njemački također... Naučila sam od vojnika... Znate kod nas u Alsaceu prvo su godinama bili Nijemci, a poslije su došli Amerikanci. Ja sam tad bila mlada ženskica. Nije bilo teško naučiti koliko treba za komunikaciju".
Opa!
"Michel i Chantal, to su vam rođaci?".
"Da. Chantal je Severinina sestrična, kćer moje sestre. Puno starija, naravno. Mi smo vam velika familija, puno rađamo, kod nas žena dugo traje".
"To je lijepo", odgovorila sam.
"Kako se uzme. No, što je tu je...", promrmljala je stara i nastavila promatrati Michela koji se smijao s mladim gošćama preko puta.
Malo je šutila, a onda uzdahnula:
"Vrag je to, taj Michel i dan-danas, a kamoli ranije kad su još bili bogati...".
"A Chantal?", pitala sam.
"Pa i ona je vrag, ali znate, otkako su došli u Francusku, nije to više ona ženska. Nju je to slomilo. Čak mu je i za uši rekla...".
"Što mu je rekla??".
"Za uši", ponovila je Daucourtica. "Za uši mu je rekla, toliko je bila očajna".
"Što je bilo s ušima?".
"Vidite", rekla je baba, žmirkajući prema Chantal i njezinom društvu, "moja sestra Claire, Chantalina majka, bila je najljepša od sviju nas sestara Diligent. A Chantal pak sa svoje strane bijaše najljepša od sestara Maras, tako se prezivao njihov otac, Clairein muž... Chantal se rodila tamo, u Africi, tamo su se Claire i Jacques preselili odmah nakon rata... Imali su veliko imanje tamo dolje, dobro im je išlo... Dok ih nisu potjerali...".
"A uši?", podsjetila sam baku.
"Ah, uši... Chantal je, rekla sam, bila najljepša od svih djevojčica... I još je najljepša među sestrama, ako se mene pita. Od sviju je najljepša Severine, rekla bih, ali u svoje doba Chantal je bila Broj Jedan... Ali, vidite, netko je u toj familiji, mislim na pokojnog Jacquesa, netko je u toj familiji morao imati ogromne, pa još klempave uši, kod nas toga nema, i mala se nažalost rodila s tim užasom na glavi. Zamislite kako je to bilo strašno: tako lijepa djevojčica, a one uši - strše! Nitko u široj ni u užoj obitelji nema takve uši osim Chantal! Grozno!".
Sad sam već bezobrazno blejala u nesretnu Chantal koja je ništa ne sluteći, živahno brbljala sa susjedom.
"Pa ima sasvim normalne uši", promrmljala sam.
"Da, da. Sad se ne vide... Kad je maloj bilo nekih petnaest godina to se više nije moglo tolerirati pa su je poslali k nama i to smo dali operirati! Hvala Bogu, Jacques je bio razuman čovjek!".
"Nakon toga, sve je bilo u redu", nastavila je stara. "Poslije je srela Michela, dolje u Africi, pa su se vjenčali. Slovili su kao najljepši par, jako su bili zaljubljeni. A i dobro im je išlo, dobili su novaca i od njezinih i od njegovih, znate kako je, mi se držimo na kupu, hvala Bogu".
"Lijepo je kad je obitelj složna".
"Posebno kada se rode djeca. Tek tada treba pomoći! Chantal i Michel su ih dobili dvojicu, sinove. Krasni dječaci! Ali problem je bio u tome što, vidite, ona mu nije rekla za tu svoju operaciju, a kako su prolazile godine, tako joj je bilo sve neugodnije. Baš obrnuto od uobičajenog! Kad su ljudi dugo zajedno mislite da si sve mogu reći, a vidite, njoj je bilo neugodno, valjda je on vjerovao da mu je žena savršena, a njoj je to pasalo i tako... nikada mu nije rekla".
"No, pa što?".
"Problem je što su se dječaci rodili s tim ogromnim klempavim ušima!".
"Aha!".
"A Michel je cijelo vrijeme ponavljao – pa ne razumijem kako su se rodili s takvim ušima, ni ti ni ja nemamo takve uši, nema ih nitko u familiji, odakle su samo dobili tako klempave uši??? I što da mu čovjek na to odgovori? Mislim, ako mu neće Chantal ništa reći, nećemo ni mi pa nek si on i dalje razbija glavu s njihovim ušima!".
"Svakako", složila sam se.
"Ali onda je počelo to dolje. Paljevine i ubojstva... Kažu, dekolonizacija...".
"I onda su se vaši vratili u Francusku?".
"Da. Claire i Jacques su ubijeni. Izgorjeli su na farmi".
Tu sam zašutjela.
"A cure su se vratile, sve do jedne. S obiteljima. Tako i Chantal... Sve su izgubili, sve! A mislili smo da se takvo što više ne može ponoviti, nakon onog rata... I onda mu je rekla. Za uši, mislim. Više joj nije bilo ni do čega, ni do njega ni do ušiju... Možda je tu bilo još nečega osim Afrike, ne znam, ali rekla mu je...".
* * *
Severine i njezini roditelji bili su jako iznenađeni kada sam im u pismu zahvale spomenula da smo se gospođa Daucourt i ja lijepo ispričale tijekom svadbenog objeda. Nitko u obitelji nije znao da stara Maman govori strane jezike. Neke se stvari doznaju s godinama, a neke možda i nikad.
Post je objavljen 27.09.2007. u 22:30 sati.