svibanj mi je bio po svemu turbulentan mjesec; uskomešale emocije, kućna kriza koja uvijek za sobom vuče sušu u novčaniku, patnja za osobom koja toga nije vrijedna(srećom, kratko je trajalo), uvjerenje o vlastitoj nepripadnosti društvu (društvo koje služi samo za zabavu, uz d.o.o i d.d., nova pojava d.s.z.). otišla sam doktoru na provjeru krvne slike, a uz doktorov plan da me upozna sa svojim sinom, saznala sam da mi je zdravlje za pet plus, jedino mi je tlak nizak. i trebam si nabaviti persene za smirenje (pih.. ja i lijek na prirodnoj bazi. right)point je da je sve u mojoj glavi. da si ju odrežem, to bi mi vjerojatno rijašilo sve probleme. probleme koji stvarno možda uopće ni ne postoje, problemi koji se rađaju i umiru u glavi. baš sam konstatirala sa svojom coach neki dan, očito imamo previše toga u svojim glavama, pa nam je ta prevelika količina informacija i znanja uzrok svih problema. no bez obzira na to koliko bila pametna, svejedno ću ispružiti lakat kad prolazim pored štoka od vrata. od onda je nekako brzo prošlo vrijeme. eto, sedmi je mjesec, nisam toga ni svjesna. kad ti je lijepo, vrijeme joše brže prođe. prolazila sam neki dan kroz park i udahnula miris cvijetova stabla koje mi je stvaralo hlad. hmm, evo mog čaja za smirenje. odmah sam se sjetila antologijske pjesme(vjerojatno bi joj se mogla osporiti književna vrijednost, al kažem antologijska jer svi znamo za nju) i pitala sam samu sebe-što je doista isto kao i lani? još uvijek živim na istoj adresi, soba mi izgleda nešto drukčije, imam krevet od tri kvadrata, psihodelične boje na zidovima, i još uvijek mi nije poticajna atmosfera za učenje. prije godinu dana bila sam nadobudna maturantica koja je nakon 4 godine klošarenja u jednoj elitnoj gimnaziji(kako su nam uvijek tepali) uspjela maturirati s pet, i bez priprema upisati željeni fancy fakultet, a sad sam ustrtarena brucošica koja se boji da će to i ostati. i kojoj je najveće veselje kad zna da će upisati parcijalu i time se izvući od pada godine. puno više izlazim nego prije. nakon nesretnih ljubavi i bezveznih veza, došao je red i na nešto ozbiljniju i stabilniju vezu. poslije milijun godina napokon sam se zaljubila, i to u nekoga tko to zaista zaslužuje. i ne samo to-napokon sam voljena. onak, pravo. god, kako je to čudno..događa li se to zapravo meni? da sam kap vode, čuvao b me da ne ishlapim na suncu. a ja sam njegova svjetlost u životu. baš smo se našli. on me proveo ispod lipa, sad ja njega moram kroz polje maka!
Post je objavljen 01.07.2007. u 21:25 sati.