Evo.... sad sam bila 'šetala' pa raznim blogovima... ima dobrih.. šta je je...
Neki dan smo za biologiju morali napisati kako se ponašamo kada smo samo a kako kad smo u društvu... i ja sam stvarno drugačija kada sam sama... kada sam sama obično nema onog mog osmjeha na licu, nema vesele antonije.. kada se zatvore vrata moje sobe ostaje samo tužna antonija u potrazi za smislom svega, u potrazi za boljim svijetom. Ali to mi je sve olakšano jer ja imam svog anđela čuvara... on nije u istome gradu kao i ja, ali znam da na njega mogu računati uvijek i on je uvijek tu za mene kada mi nešto treba.. njemu mogu sve reći bez da se bojim da će mi se smijati.. saslušat će me i dati mi savjet... ako mi i neda savjet meni je bar pomoglo to što me je saslušao i što ima razumijevanja za sve moje patnje, za sve moje hirove... Tog svog ANĐELA volim jako, i nikad si nebih oprostila da se dogodi nešto što bi nas posvađalo... Mislila sam da nikada neće postojati osoba na svijetu koju bih ovako jako zavoljela, niti da će ikada postojati osoba kojoj bih se mogla povjeriti do kraja, ali sada znam da postoji... Dan kada sam ga upoznala je vjerojatno jedan on najsretnijih dana u mom životu jer tog dana sam upoznala svog anđela, svog branitelja, svog najboljeg prijatelja. Da njega nema vjerojatno bih još više vremena počela provoditi u svojoj sobu, plačući i pitajuči se gdje griješim kada me svaki dan netko povrijedi... ali uz njegovu pomoć sve te velike stvari pređu u sitnicu i na tome sam mu zahvalna i bit ću zahvalna cijeli život.
No skrenila sam sa teme... da se vratim na ono kako se ponašam u tajnosti svoje sobe... Čim ostanem sama upalim neku srceparajuću muziku i legnem na krevet te uzmem bilježnicu i olovku i počnem crtati... pišem i pjesme.. pjesme koje opisuju moje osjećaje, moja razmišljanja o svemu. Pišem dnevnik u kojemu sve pišem.. sve što se događa oko mene ali i u meni. Moji crteži su obično riječi pretočene u neke crte, u neke točke koje tvore sliku. Svaka moja škrabotina nosi priču u sebi, a najčešće je to priča o ljudima koje volim... Prije 3 godine sam izgubila oca i to nikada neću preboljeti.. ali pisanje pjesama i crtanje o tome mi pomaže.. pomaže mi i razgovor sa mojim anđelom jer ponekad imam osjećaj kao da je on samo sa mnom i kao da samo on razumije kako se osjećam, da je samo on onaj koji me nikada neće napustit... uvjerena sam da svatko ima svog anđela čuvara.. neko ga upozna u svojoj mladosti a netko u starosti.. ali nije važno kada to bude. važno je samo da znate da je on cijeli život bio uz vas i da će biti i da vas je čuvao iz sjene, i da nije dao da potonete do kraja.. kao što je netko čuvar vas i vi ste možda čuvar nekoga.. zato nevalja biti bezobrazan i grub prema ljudima.. jer sve se to vrati jednoga dana... nije važno kada, ali sve se to vrati.. ponekad i na gori način, na grublji...
Kada mislite da su vas svi napustili kao što to ja često mislim, samo upalite muziku koju volite, zagrlite jastuk i mislite na budučnost na bolje dane... mislite o stvarima koje vas usrećuju.. pročitajte dobru knjigu ili pogledajte dobar film i PLAČITE... jer suzama tjerate svoju bol iz srca.. svaka suza odnese dio bola iz srca.. i zato valja plakati.. plačite jer ponekad je to jedini način da vam bude bolje, da ne potonete do kraja.... i kada mislite da su vas svi napustili sjetite se da i vi imate svog anđela čuvara i da vas on voli. ja sam imala sreću i svog anđela čuvara upoznala sam rano. i nadam se da ga nikada neću izgubiti...
do sljedećeg javljanja... kiss
i nemojte zaboraviti... BIT ĆE BOLJE DA ZABORAVIŠ I SMIJEŠ SE NEGO DA SE SJEĆAŠ I TUGUJEŠ....
volim vas... pusa
Post je objavljen 27.09.2007. u 19:21 sati.