Skriven pod nadstresnicom od sunca koje nepodnosljivo przi, promatram kako sa zemljane cistine, koja se ovdje naziva autobusnim kolodvorom, vjetar podize oblake crvenkaste prasine, nakratko ih zavrti i onda njima nemilosrdno siba prljavi, ruznjikavi gradic. Bez ikakvih turistickih atrakcija, smjestenog na suhoj visoravni mešu nedramaticnim planinama, zaobisla ga je turisticka groznica koja je preplavila ostatak zemlje i ostavila ga, duha neispranog valovima turista, da na miru zivi svojim vlastitim zivotom.
I dok se prasina zavlaci u pore opustjelog, suncem spaljenog grada, imam osjecaj kao da ce se svakog trenutka prokotrljati par grmova tumbleweeda, a za njima u grad usetati (uginuo konj negdje putem) i glavni junak, sasvim slucajno, na jednom od njegovih lutanja. I dok, bez namjere da ostane dulje no sto je potrebno da casicom ili dvjema viskija spere prasinu iz grla, nonsalantno otresajuci sesir prije nego sto ce uci u saloon, baca pogled na, uz iznimku dva do tri u hladu drijemajuca domoroca, pustu, vjetrom i prasinom sibanu ulicu, odjednom postaje svjestan teske, zlokobne tisine i nekako podsvjesno nasluti da ce se bas ovdje i sada dogoditi nesto sto ce prekinuti njegova lutanja i zauvijek ga sudbinski vezati za ovo suvisno, nikome potrebno mjesto.
Glavnog junaka niotkuda, a sporedne likove, na svu srecu, grad ovoga puta propusta kroz svoje pipke sudbine. I pusta me da nastavim svoja lutanja.
Post je objavljen 27.09.2007. u 12:46 sati.