Vec godinama najuspješniji klub u kratkoj povijesti priznate nam države, Dinamo, pokusava postići europsku ekstazu. Grakću novinari, grakće struka, grakću navijači. Ne žele kao Cezar biti prvi u selu; draže bi im bilo biti zadnji u gradu. Nakon neizbježnog kraha, najelegantnije je krivnju svaliti na nekog Kocha, Schifu ili trenera - jer gdje na argumente više nema odgovora, padaju glave. Zašto Dinamo nije velesila poput Reala ili Intera - ostaje i dalje misterija.
Da li je stvarno tolika katastrofa? Dinamova kasa je puna. Klub u odnosu na ostale hrvatske klubove ne kupuje igrače iz bankrota. Vuče odlične poteze (ma tko je čuo za Eduarda ili Sammira prije nego su došli? Modrića odhebali iz Hajduka?) i pokušava gledati dugoročno. I meni je žao što nismo igrali protiv Reala - to bi bila fešta nogometa u Maksimiru; ali realno, momčad je ograničena. Ne igračima i trenerom, i najboljim navijačima na svijetu. Čak ni upravom. Nego kvalitetom hrvatske lige u kojoj odigraju 2-3 "jake" utakmice po sezoni, i nerealnim i napuhanim očekivanjima javnosti. Ponekad i manjkom sportske sreće. Jedna europska sezona značila bi puno, jer i Eduardo kao neosporna svjetska klasa ima problema s navikavanjem na jake "pitbull" braniče i igru od 93 minute.
Jedno je ostaviti srce 90 minuta na terenu; nažalost drugo je ne biti zakočen. Teško je cijelu godinu igrati sa snom europskih natjecanja; uz malu sportsku motivaciju; jer kada dođu pravi ispiti, ta motivacija djeluje kao uteg.
Kako reče predsjednik Arsenala: Povjerenje se gradi godinama, desetljećima. Ne može veliki klub nastati preko noći. U redu je sanjati, ali ne treba nakon neuspjeha razapinjati :)
Post je objavljen 27.09.2007. u 12:38 sati.