Ove godine, točnije u nedjelju 07.10.2007. održat će se 6. po redu Riječki polumaraton u organizaciji Riječkog športskog saveza, a pod dirigentskom palicom velikog trkačkog entuzijaste Dr. Radovana Šoljage.
Zanimljivost ove utrke je, što se nikada nije trčala dva puta po istoj stazi. Prve godine, start je bio nekih pola kilometra od centra Lovrana prema Puli, a cilj na mostu Hrvatskih Branitelja. Staza je vodila potpuno istom cestom kojom vozi legendarna linija 32, izuzev dijela kroz Opatiju gdje su trkači išli donjom cestom, a autobus ide gornjom. U samom cilju, trkači su skretali desno, na most, a autobus skreće lijevo na polaznu stanicu.
Druge godine se start pomaknuo još kilometar dalje, kod pansiona Štanger, jer se staza kod stadiona Kantrida odvajala od ceste i vodila nešto kraćim putem kroz brodogradilište 3. maj i tvornicu Torpedo. Taj se dio do ove godine nije mijenjao, i bio je izuzetno atraktivan (bar meni) izuzev onih groznih kocki kroz Torpedo. Osim toga, cilj je bio na Rivi. Treće godine su nešto kopali u Lovranu, pa se start pomaknuo čak do Opatije. Da bi se dobila potrebna kilometraža, trkači su se, kod riječkog zavoja okretali, i ponavljali dio staze do Opatijskog zavoja. Ovo mi se jako svidjelo, jer sam dvaput susretao sve trkače, i one ispred, i one iza sebe. Upravo u tim trenutcima raspalio je pravi pljusak, tako da je doživljaj bio još bolji.Cilj je, ovaj put bio nasred Korza, što je, naravno pun pogodak, i to se više nije mijenjalo. Bilo bi dobro da tako i ostane, jer je Korzo uvijek prepuno ljudi, koji u takvim prilikama spontano postaju navijači. Četvrte put start je ponovo bio kod Štangera, i staza je bila gotovo ista kao druge godine, osim cilja. I konačno, prošle godine, opet su nekog vraga kopali, ovaj put u centru Opatije, tako da smo trčali gornjom cestom, i spuštali se u Opatiju u sami centar po jakoj nizbrdici. Naravno da je prethodila gadna uzbrdica i taj dio je mnoge trkače poprilično izbacio iz ritma. Još jedna posebnost svih dosadašnjih utrka, bila je u tome, da je trkače na start vozio autobus. Svi su na taj način mogli razgledati stazu koju će u povratku pretrčati. Osim toga, ona gužva u autobusu prepunom trkača, od kojih su mnogi bili obučeni i potpuno spremni za start bez ijedne stvari viška, bila je nezaboravan doživljaj. Oni pravi majstori, obično bi tražili od vozača da ih istrese negdje u Ičićima, kako bi dotrčali do starta i zagrijali se. Ni termini održavanja utrke nisu bili isti. Prve dvije godine bilo je to početkom lipnja, i oba puta ubila nas je velika sparina. Slijedeće tri utrke bile su u travnju, i to je, naravno, mnogo ugodnije što se tiče vremenskih uvjeta.
Ove godine je sve drugačije. Start i cilju su na korzu, a okretište na Preluku. Ne znam točno ide li se istim putem tamo i nazad, ili se natrag ide preko Panorame. Drugačiji je i termin, kao što vidite. Tome je razlog težnja da se jedna prava utrka, kao što je Ri polumaraton, spoji sa jednom velikom masovnom utrkom građana, poznatom po nazivu „Homo si teć“, što bi u prijevodu, za one koji nisu odavde a srame se pitati, značilo „Idemo svi trčati“. To je bez konkurencije, najmasovnija utrka u Hrvatskoj, jer se na startu okupi više od 4000 trkača. Jedina joj je mana što to nije prava utrka, osim onih najboljih, ostali niti nemaju brojeve, a mnogi skraćuju stazu jer to nitko ne kontrolira.
Osobno sam nastupio na svih pet dosadašnjih, i skupio svih pet učesničkih medalja, koje su pravi kolekcionarski raritet, jer je svaka drugačija i prikazuje neku od riječkih povijesnih znamenitosti. Još ne znam kako ću to izvesti ove godine, jer više od dva mjeseca nisam odradio ni jedan jedini trening. Možda uspijem, lagano trčkarajući i hodajući stići unutar limita, vidjet ćemo.
I još samo za kraj, ovako veliki događaj zahtijevat će i veliki broj volontera na stazi, pa ako netko želi pomoći, neka se javi Dinu Alberiniju, poznatijem pod nadimkom Roler, na mobitel: 091/790 11 93.
Post je objavljen 27.09.2007. u 09:31 sati.