Gledao sam te kako se odmah iza vrata
rasplineš. Tek u ovoj sobi ti si ona
koju oboje ljubimo. Malo nespokojna
zbog tolikih čestih promjena i stoga uvijek
tako jednostavna, kao nebo u svitanje.
Ali nebo koje se žari. Sanjiva od plamena
koji u tebi spaljuje sve što nije ljubav.
Ideš putovima koji bi se unaprijed mogli
izračunati. Ti si neproračunata i s osmijehom
žuriš prema skoroj propasti
kao da znaš da je vrijeme ljubavi
jedino prekratko. Ni mene ne čuješ
kada u kutu sobe jaučem zbog nemoći
da prevarimo vrijeme. Jest, ljubav je
u tebi nepotkupljiva. I ti samo nju poznaš.
Slavko Mihalić
Post je objavljen 27.09.2007. u 07:49 sati.