Dolazi Emad! Emad Hussain je press officer Iračkog olimpijskog odbora. Prošle godine bio ono što sam ja ove, bio je prvi, otvorio je vrata. Desetak dana po povratku u Irak, otmičari su upali u sjedište, oteli 30 ljudi, Emad je bio ranjen. Razlog zašto ga nisu ubili – bio je preležerno obučen. Pustili su 25 ljudi, a petero ih se već godinu dana smatra nestalim (čitaj: mrtvi su). Drugi dan nakon što je ranjen, žena mu je rodila sina. Nastavili su ga tražiti. Morao se skrivati u bolnici, na koncu je pobjegao. Prijatelj iz vojske uspio mu je srediti bodyguarda i danonoćno osiguranje. Morao je odseliti od doma. Sa ženom i dvoje djece ni danas nakon godinu dana ne može u svoju kuću. Ameri su ostali u kontaktu s njim. Uspio je jedva dobiti vizu i danas navečer stiže na tri mjeseca. U tom periodu će raditi u Međunarodnim odnosima, a Ameri mu sređuju prelazak u Katar di bi trebao početi novi život. Boji se za ženu i djecu koje je ostavio. Prava filmska priča! Ovdje su svi uzbuđeni i jako sretni što dolazi. Znam da vam priča zvuči patetično i proamerički, naravno da su je iskoristili u promotivne svrhe USOC-a i USA ali prokleto je realna…U tri mjeseca svakodnevnog zajedničkog rada i života, stvore se veze, poznanstva, prijateljstva i ….. pomislila sam na trenutak biti ozbiljna i prenijeti vam dio nekih drugih razmišljanja. Neću! Samo znam da ću na odlasku tuliti.
Shvatih da sam tu još samo mjesec i pol dana i ne ide mi se natrag. Volim Zagrebić, ali pustite me još malo jer znam što me čeka. U međuvremenu idem u Peking, opet na pet dana. Ne volim Peking! A kad se vratim, već ću biti jednom nogom u Lufthansi. Pokrenimo zajedničku akciju 'Dajmo da ostane' kako bi nam svima bilo bolje (vjerujte mi, i vi ćete profitirati). A možda i uleti neki glupi/bogati. Btw: kolega iz ureda ide na godišnji par dana u Atlantu i pita me što bi htjela da mi donese. Kako mi se boravak ovdje bliži kraju, a želim ga produžiti, rekoh mu da mi dovuče jedno takvo muško (mislim da me nije shvatio ozbiljno). To mi je i najveći problem u Villageu– ne shvaćaju me ozbiljno! Sljedeća misija je uvjeriti ih u ozbiljnost mojih želja. Tik-tak, tik-tak….
btw: odlučila sam opet ići na ručak u podne. danas sam imala radni ručak, no svog sugovornika nisam doživljavala u prvih 10 minuta. nisam ga niti vidjela jer je u njegovoj razini, ali par metara dalje bilo nešto nestvarno savršeno, dosad neviđeno. ne znam tko je, ali sutra sam na ručku....
g.
Post je objavljen 27.09.2007. u 06:37 sati.