-Mene nemoj ucjenjivati svojim kuhanjem i pospremanjem. Ja ću od sutra stalno jesti u firmi i neću slušati tvoje ultimatume!
Još danas pamtim izraz lica i odlučnost kojom sam ošamarena riječima kao ledenim dlanom po oba obraza. Toliko koliko je bio hladan šamar toliko je bilo moje lice crveno od srama pred samom sobom.
U toj dobi nitko više nije bio odavna odgovoran za mene i moje raspoređivanje svojih snaga i obzira prema sebi, bližnjima i drugima.
Nakon tog nemilog suočavanja s još jednim zidom na kojemu je postojao prolaz u tom trenutku meni nesaglediv, naveo me na veliko pospremanje i prašinarenje unutar sebe same. Zatečena sam bila nekom "ja" iznutra koja mi nije pripadala, a živjela je samnom i mnogo puta mi nametala svoje kriterije odabira ljudi i događaja. Pri tom mislim na ljude muškog roda i događanja koja se nazivlju romantičnima, a imaju sasvim ozbiljan stvaran učinak, što bi pravnci ozbiljno nazvali, učinkom zajednice muškarca i žene.
Riječi koje su zvučale poput šamara razbile su sapunjavi obrazac nasljeđa po kom su se obitelji na efikasan način rješavale ženske čeljadi iz domova, strepeći iza svake dobivene mjesečnice.
Koliko god su se otvarale teme i razbijale dileme i predrasude, uvijek su se vukle neke trakavice zatucane bojazni analiziranja sebe i bližnjih, i za svaki slučaj primjenjivala se oprobana receptura utuvljivanja u glavu obrasca klasične udavače.
U udavačinom paketu tehnički poslovi održavanja kućanstva stavljeni su na postament svetosti, valjda iz vremena žena domaćica i muškaraca koji su se gnušali previjajnja pelena vlastite djece.
Nijansiranje potreba muške polovice moje tadašnje zajednice nije bilo upakirano u mom duhovnom mirazu.
Onaj šamar riječi doletio je poput melema na moju zabludu. Okrenuo me za 180 značajnih stupnjeva širine pogleda.
Tehnički nam poslovi zajednice još su neko vrijeme trpjeli svježu spoznajnu euforiju, zatim su, barem s moje strane počeli zauzimati neko primjereno mjesto.
Nije prošlo dugo, nasred one iste kuhinje, s malo razlike u izrazu, isto lice ošamarilo me opet, ovaj puta dvostruko jače; -A što ako se vjenčamo, a ti, kad ja potpišem kod matičara prestaneš raditi po kući i kuhati kao što je učinila moja mati kad se udala za oca, zatim isto to je učinila moja sestra čim je šogor potpisao. Do potpisa sve je štimalo, a od potpisa šogor sve radi; djecu vozi u vrtić i školu, pa na aktivnosti, kuha, pegla, pere, nosi s placa i zarađuje. Sestra je čak dala otkaz u Sudu. Bila je najbolja studentica u generaciji i najmlađa koja je položila pravosudni ispit. Ona ništa više u kućanstvu ne radi, a čini mi se da je pronašla način da se opravda; postala je umišljeni bolesnik. Kako ja tebi mogu vjerovati?
Moj dragi donio je sa sobom svoj jako ozbiljan duhovni ženidbeni paket. Bio je daleko teži nego moj.
Trajalo je to naše ronjenje u mutnoj vodi donešenih zabluda, zatim su se naše spoznaje počele bistriti, a tehnički poslovi održavanja zajednice jednako smo prihvaćali i obavljali bez predrasuda. Ja sam vozila auto na servis zamijeniti ulje i gume, a on je slagao odjeću u ormare meni neizvedivom preciznošću, i prao sam ručno bijele košulje. Ja sam ih boljeod njega peglala.
Nisam osjećala da sam rob, niti sam dobivala takvu povratnu reakciju svoje muške polovice zajednice.
Nisam bila sigurna u njegovo vjerovanje u mene tada unatoč vanjskim manifestacijama koje su ukazivale na sklad.
I onda se razbolio. Ne vjerovavši sebi, zatim u izlječenje, zatim bližnjima, zanemario je liječničke upute i - umro.
Danas mu je rođendan. Da, osmog, desetog.
Ostavio me, nedefiniranu s dvojbama, neispunjenih sanja, nedovršene ljubavi što su pak unutarnje manifestacije vanjskih puno crnjih u realitetu. A čežnja i praznina, a tek bizarni snovi!
Nije sebi vjerovao, pa nije mogao niti meni iz svoga gledišta.
Post je objavljen 26.09.2007. u 17:30 sati.