Lako se vežemo za neke ljude. Nekad i do te mjere da mislimo da ne možemo bez njih. Ako ne možemo sami izaći na kraj sa sobom, onda nam naše praznine neće moći nadopuniti niti jedna osoba. Kad zbrajate račune, uvijek vidite da ste u nekim, vama bitnim trenucima, ipak bili sami. Drugi ljudi su nam potrebni da ih volimo i da nas vole, da im pomognemo i da nam pomognu, da budemo prijatelji, jer društvena smo bića. Druga nas osoba treba obogatiti, nečemu naučiti. Ona nije tu da ovisimo o njoj, jer što ako nestane iz našeg života. Nestaje li onda i naš život? Možemo li se prilagoditi drukčijem načinu života? Često je ta vezanost za drugu osobu takva, da kada dođe do razdvojenosti, patimo i čini nam se da bez te osobe ne znamo živjeti.
Sjećam se kraja osnovne škole, svi su plakali nakon osmog razreda, kao kako ćemo jedni bez drugih. Za godinu-dvije nismo se većina ni pozdravljali međusobno. Taj osjećaj povezanosti još je snažniji kod maturanata. Misliš da ćeš se raspasti od tuge bez svoje ekipe, a za koju godinu postajete totalni stranci i vidiš da možeš bez njih. Dečki koji su bili u vojsci, posebno ako su prošli i rat, znaju za neka prijateljstva za koja su mislili da će biti vječna. S tim ljudima se još i pozdravimo ako smo negdje blizu, ali priče o razmjeni adresa su smiješne. Nisam čuo, iako vjerujem da ima primjera, da se dečki i nakon vojske čuju, dopisuju.
Tako je i kad imate partnera. Nakon raskida ne dišete, ne jedete, očajni ste, ubijate se. Zašto? Volite ga (nju)? Mislim da volite samo sliku koju ste stvorili o toj osobi, a vrijeme pokaže da je bilo tako, no dane patnje vam nitko ne može vratiti. Prava ljubav ne leži u zasljepljenosti, ona je bezuvjetna, baš onakva kakvu imate prema Bogu ili djetetu (to znaju oni koji vjeruju i imaju djecu). No, nikada ne treba izgubiti sebe u drugoj osobi (pa ni u djetetu) jer su rastanci prebolni ma kakvi bili.
(iz zbirke ranih radova)
Post je objavljen 26.09.2007. u 09:27 sati.