Današnji post posvećen je dvjema posebnim osobama.
Jednom malom anđelu na nebu i jednoj snažnoj i hrabroj osobi.
Osoba koja se nama divi a zapravo se mi NJOJ divimo.
Osoba koja je prije 11 mjeseci izgubila nešto najvrjednije na svijetu a to je vlastito dijete.
Osoba koja se budi i liježe u patnji, tuzi i bolu zbog svog malog anđela koji je sad među zvijezdama na nebu. Mali anđeo koji nije imao niti osam godina kada je zauvijek otišao.
I upravo ta osoba se obraća nama, nama se divi sa koliko se žara borimo za svoju princezu i nudi svoju pomoć a zapravo se mi njoj divimo. Divimo se gospođi Sandri mami malom anđelu Steli koji više nije sa nama.
Ovo je jedan mali članak iz 24 sata o stravičnoj nesreći koja se prošle godine dogodila u zagrebačkom naselju Malešnica, kada je vozač hitne pomoći naletio na dijete koje upravo tad zakoračilo na zebru :
"Desetke djevojčica i dječaka u nevjerici te nebrojeno stanara okolnih zgrada na rubu suza zatekli smo okupljene oko dijela ulice Malešnica,
kojega je policija osigurala trakama a unutar ograđenog prostora vozila policije, vatrogasna kola, policajci, pogrebna kola,
kobno vozilo Hitne i tijelo stradale Stele, pokriveno crnom prostirkom, kao mali beživotni centar kaosa u kojemu se našlo.
Dok se policajci u središtu povremene buke trude održati kakav takav red među stotinjak okupljenih osoba u potpunoj konfuziji,
odjednom se kroz gužvu probija starica. - To je sigurno ona! Ode ljubav moja, ode sreća moja! - previja se od bola Stelina baka
i pada na koljena na rubu ograđenog prostora, dok je grle, vjerojatno, starija sestra poginule djevojčice i njena prijateljica,
ne prestajući ponavljati da je ovo sve skupa nemoguće i da to ne može njihova Stela.
- To je njena školska torba. Imala je narančastu jaknicu i plavu kosu - govori netko pored nas u općem komešanju, u kojemu doznajemo
da je Stela bila učenica 2.b razreda 200 metara udaljene Osnovne škole Malešnica."
Draga Stelice, kao da je sudbina htjela da se povežemo sa tvojom majkom.
Pročitavši blog koji vodi tvoja hrabra i snažna majka suze su nam jednostavno tekle same od sebe. Gledajući tvoje nasmiješeno lice u njemu vidimo našu malu princezu Anju.
Jednostavno nemamo riječi utjehe za tvoju majku ali znaj jedno da ćeš od danas Ti biti naša inspiracija kad će nam biti najteže znajući da je tvojoj majci još teže zbog gubitka TEBE:
Ova pjesmica koju smo napisali posvećena je tvojoj majci i tebi:
Ponekad se često pitam
zašto smo se uopće sreli, živjeli skupa i bili sretni.
A sad su nad nama bol, patnja i suze,
i na tebe me podsjećaju bijele ruže.
Na proljeće kad procvate cvijeće,
meni i dalje misli k tebi lete.
I dalje su prisutni bol, patnja i suze,
i na tebe me i dalje podsjećaju,
sad već polako uvenule ruže.
I u kasnu jesen kad lišće padne,
za sve je kasno jer te nema kraj mene.
U meni je i dalje bol, patnja i suze
a na tebe me podsjećaju,
sad već sasvim uvenule ruže.
Post je objavljen 26.09.2007. u 08:00 sati.