Marketing
Svega pomalo
Toliko sam kisela da bi se od mog pogleda u trenu vino ukisilo! 
Il' je bačva rancava il ćep propušta. 
Kako god bilo Ph faktor mi je pao ispod one limunske dvojke.
Gimnazijska kemija veli da se kiselina lužinom razblažuje. Ajmo dodat malo sapunice ili bar sode bikarbone. 
Rujan je moj mjesec na više načina i iz više razloga. Osim prognoze vremena - koja mene oduševljava – kiša će 
krpam evo godišnjicu na blogu. 
Onaj sindrom napuštenog gnijezda tjerao me bjesomučno na akciju. Malko u krivom pravcu. Umjesto da poduzmem pravu pravcatu akciju prilijepila sam se za ekran. 
Tako mi se otkrio blog. Blogeri/ce su bili/e pravo otkriće. Pa sam čituckala i smješkala se nekim tekstovima ne sluteći zlo. Onda je sotona ušla u me pa sam počela komentirati. Od šutljivice koja je razvozila nacvrcano društvo kućama, pretvorila sam se u lajavicu. 
Nakon toliko desetljeća pukla je brana. Vi sad plivajte s bujicom ili se utopite. Ne mogu ni sebi pomoći:)
Našla sam šaroliko društvo s kojim se slažem i ne slažem. 
Kako kad. Nitko ne pati zbog toga, niti mač iz toka vadi. Uslijedila je jedna epizoda s dragom blogericom, kad sam između miješanja kuhačom i tipkanja na kompu nagovorila dragu Jednostavnu na izvjestan čin. Znam da su moji razlozi bili prihvaćeni jer su bili zrcalni odraz njenih želja, ne zavaravam se. No meni se činilo da je nepošteno ostati anonimac kad sam jasno shvatila da ponekad moje riječi mogu imati odjeka, a posljedica uvijek:) Pa sam otvorila blog. 
Jedva da sam shvatila što radim, kako u tehničkom tako i u činjeničnom smislu.
Eto tako, počela sam pisati zbog pristojnosti. Nije skladno biti voajer. 
Dobacivati komentare sa strane, iz mračka. Nije mi ni u peti bilo da ću ovoliko dugo ostati na blogu. Bila je to palijativna mjera. što su ti fiks ideje. Niti da ću imati što napisati. Svaki tjedan?! Još manje da će to nekome biti zanimljivo. Pazite, ne kažem ja da nisam htjela da me nađete, kažem da nisam vjerovala da ima nekoga tko će me shvatiti i kad pišem u metaforama. Nota bene, metafore su na neki način zaostatak one šutljivosti. Lajem a ne ne čuje se?! Ili barem nije odviše razgovijetno! Kukavičluk? Magla?
Nema tu nikakvih spisateljskih pretenzija. Malo sam staromodna što se toga tiče pa bilo kratka ili duga forma, književnost volim između korica.
Blogač me ponukao da naučim fotografirati. 
Jest da danas fotići sami rade, al' treba to i držati u ruci Na pravi način i stisnuti u pravi tren. Pak onda i prenositi slike s aparata na stroj preko one bijele žice, pa onda na nešto tamo virtualno, pa s tog nečeg u post. To bi se moglo komodno nazvati funkcionalnom kompjutorskom nepismenošću. 
Dobila sam i priliku čavrljati mailom! Možda naučim i ono što se zove skype jednog dana.
Meni to malo sporije ide, jer u mojoj mladosti telefona je bilo samo u bolnici, vijećnici i policiji.
Nestašci su onda izmislili štednjak i pećnicu na struju. Ahhh, koje bezdimne blagodati! Zbogom Winetou! Zatim se pojavilo se čudo od bojlera, onog kojim se osedlala slavina! I tako je kupanjac postao, umjesto more, redovita tjedna uživancija! Zamislite, onda su izumili perilicu. Prvo onu gdje smo sami vrtili ručicu kojom su se dva valjka obrtala u suprotnim smjerovima i tako cijedila roba. Pa onda onu drugu po redu što je sve sama radila! I cijedila! Pak se nonino društvo okupilo na gledanje Svečanog Prvog Pranja. 
Sve same gospođe koje su bile u cvijetu mladosti u doba Austrije.
I paničan vrisak: Marija, Marija, prodali su ti pokvareni stroj, eno se obrće u krivu bandu!!!
Da se moju nonu pitalo, izumitelj bi odmah dobio Nobelovu nagradu! 
Malo iza toga TV! Grundig u Krstulovića! U prvoj emisiji svog života odgledala sam zakantana cijelu operu. Znam da je bio Verdi, jer smo popularne melodije pjevali svi uglas First man on the Moon:)
A između toga sitnice, poput božićnih kolačića! Ekspres lonac. Usisavač (Još jedan Nobelovac po općem mišljenju gospođa). Onaj s platnenom vrečicom, koja je više prašila kod istresanja od sirkove metle na seoskom dvorištu. Fen. Mikser, ono što se danas vabi: blender. :)))
Je, je čuli smo da ima nešto što se zove automobil, ima četiri kotača, trubi i kotrlja se po cesti a ne treba konje, no to je kao i telefon pripadalo vlastima!
Normalan svijet je išao pješice ili tramvajem kad je daždilo.
Post je objavljen 25.09.2007. u 23:00 sati.