(Göteborg,zima 1994.Rekonstrukcija Colicevih dnevnickih zabiljeski)
...Tih dana gledao je na televiziji slike iz Sarajeva.Granata je pala na pijacu gdje su ocajni ljudi,ne obaziruci se na rizik
koji donosi masovno okupljanje,tragali za necim cime bi nahranili svoju djecu.Ko zna koliko je bilo mrtvih?Pedeset,
sezdeset,mozda stotina?Obogaljenih i ranjenih bezbroj.U dvominutnoj reportazi,sto se tog dana ponavljala u svim vijestima Svedske televizije,vidjelo se kako ljudi pokusavaju sastaviti rasute dijelove leseva i potom ih tovariti na kamione,slazuci ih jedan na drugi,poput balvana.U jednom trenutku kamera se priblizila licu cije je ugasene oci Colic odmah prepoznao.
Nije bilo greske.Jedan od tog dana izmasakriranih Sarajlija bio njegov daidza Ramo!
Colic nije bio od ljudi koji pridaju neki narocit znacaj familiji.Moglo bi se reci da nije previse mario za svoje rodjake,niti je od njih ocekivao da oni mare za njega.Osim njegove majke postojao je jos samo jedan izuzetak.
Jedino prema svom daidzi Rami Edin Colic je gajio iskrene osjecaje familijarne bliskosti.Majcin brat,neizrecivo drag daidza,covjek bez hinle,bio je djecaku koji je svog oca jedva zapamtio i vise nego nadomjestak za bioloskog roditelja.Zvao bi ga on i svojim babom,ali mu je ono"daidza"ljepse pristajalo.Ta je prekrasna bosnjacka rijec za ujaka svojom bojom i muzikom potpuno opisivala tu plemenitu osobu,uz koju je vezano sve lijepo sto je ostalo u Colicevom sjecanju na djetinjstvo.
Nijedanput daidza Ramo nije dosao,a da djecaku,sirocetu i sirotinji,nije donio veliku cokoladu sa suhim grozdjem.Iako ga nikad nije pitao znao je da mali Dino bas tu vrstu slatkisa najvise voli.
Nikad Dinina majka,udovica,nije morala brinuti kako da popravi neku pokvarenu stvar u kuci,kako da nabavi ugalj ili nacijepa drva za ogrijev,kako da zamijeni ispucani crijep na kuci ili kako da uradi bilo kakav drugi posao sto je trazio musku snagu.Nikad se nije brinula gdje ce uzajmiti malo para kad bi je oskudica pritisla.Uvijek je tu bio daidza Ramo.
Colic ga nije samo volio,vec je osjecao golemo postovanje prema tom covjeku-ljudini,cija razboritost nije dolazila od nauke(daidza je imao malo skole),vec od njegove prirode i cija cestitost i principijelnost nije bila usporediva ni s jednim ljudskim bicem koje je Colic ikada sreo.
Daidza Ramo bio je iskreni vjernik,pravi musliman,koji redovito obavlja sve vjerske duznosti sto je,vjerojatno,bilo uzrokom njegove blage naravi i nekakve dostojanstvene nezainteresiranosti s kojima je durao sve zivotne muke.
Svoju blagost sirio je i na druge.Sve sto je Colic naucio o vjeri,tradiciji i obicajima svojih djedova,potjecalo je od daidze.Samo zahvaljujuci njemu Colic je odolio iskusenju da prezre svaku religiju,posebno islamsku,da izgubi svaki smisao i osjecaj za duh naroda i zemlje kojima je pripadao.Da bude bas onakav kako se to ocekivalo od nekog obrazovanog u skolskom sistemu jugoslavenskog socijalistickog drustva,koje je glavnu opasnost za sebe,ne bez razloga,vidjelo u nacionalizmima naroda koji su sacinjavali Jugoslaviju.Pritom se,vremenom,izgubila svaka mjera pa je,u neko doba,svako ispoljavanje nacionalnog ili vjerskog osjecaja bilo oznacavano kao neprijateljski i antidrzavni akt.Na tom se narocito inzistiralo u dijelu Jugoslavije koji se zvao Socijalisticka Republika Bosna i Hercegovina.
Osobito pripadnici tamosnje najmnogoljudnije nacionalne skupine bili su ohrabrivani da se odvoje od svojih korijena.
U Bosni je vazilo nepisano pravilo:najkraci put do uspjeha u javnom zivotu za svakog Bosnjnaka jeste-da ne bude Bosnjak!
Daidza Ramo nije hajao ni za uspjeh niti za javni zivot,a ideologiju,politiku i drustvena ponasanja njima diktirana nije uopce primjecivao.Svojim rukama,koje su bile vjeste u nekoliko zanata,mogao je uvijek prehranjivati svoju obitelj a da
istovremeno ne mora prodavati dusu.Od malehna,od prvog pamcenja,Colic je znao za daidzu.Uvijek je bio tamo gdje ga trazis,uvijek blizak s njim i majkom,uvijek na usluzi i pomoci,nikad na teretu.Daidzi se nisu posrecila muska djeca,sto je za jednog mehkog patrijarhalca,kakva je vecina Bosnjaka,obicno bilo-ako bas ne velika nesreca-a ono,ipak,nesto kao baksuz.Nisu Bosnjaci mrzili svoju zensku djecu,niti ponizavali svoje zene i sestre,ali muski nasljednik je za svakog od njih predstavljao ni sa cim usporedivu radost.I to je bila jedina mrva u ukupnom objasnjenju razloga zbog kojih je daidza sestrinog sina prigrlio kao najrodjenijeg.
Daidza je bio taj koji je Colicu ispricao najljepse price njegova djetinjstva,daidza je djecaka uvijek obasipao sitnim a tako dragim milostama,daidza nije dopustao da mali Dino bude zeljan icega od onog sto druga djeca imaju.Daidza je tacno znao sta treba Dini i,kad se ovaj zamomcio,kako da mu da malo para da pocasti djevojcice ili jarane,a da ga time ne uvrijedi,da mu pomogne da kupi knjige za skolu,poticao ga je-na isti,nenametljiv nacin-da nastavi studirati,jer je vidio da je Dino dovoljno bistar,da voli nauku pa bi bila steta da se ne domogne kakve visoke skole.
Daidza nije postavljao nikakve uvjete,niti trazio bilo sta od Dine.Nije mu zamjerao sto je-cak i na Bajram!-zaobilazio dzamiju,ni kad se Dino propio,ni kad je doveo kuci snahu druge vjere.Colic je imao osjecaj da bi za sve to dobio cak i podrsku svog daidze,samo da mu je takva podrska ikad zatrebala.
Sve to vrijeme,daidza je zivio zivot na isti nacin kakav se njemu svidjao.Kao uzoran vjernik,musliman i cist,cestit covjek.Imao je daidza oko da vidi kako Colic,iako nije mrzio komunizam,nije bio bas do kraja zarazen njime,za razliku od njegove scerke.Cinilo se da mu je to bilo dovoljno,da vec time Colic,ako i nije do kraja ispuno daidzina ocekivanja,a ono ga,makar,nije razocarao.
Daidza je izbjegavao da prica o razlikama u pogledima na zivot izmedju njega i Colica...Samo jednom mu se omaklo.Bilo je to na Bajram,prvi nakon sto su komunisti izgubili vlast.Kao i uvijek,Colic je otisao u daidzinu kucu na rucak i bajramsku baklavu.Daidza se-pola u sali,pola u zbilji-zalio kako toga dana,kao nikad ranije,nije mogao da nadje mjesta u dzamiji da klanja,jer su sad tamo nagrnuli donedavni"komunisti".Oni koji o komunizmu juce nisu nista znali kao ni danas o vjeri.Komunisticku partijsku knjizicu drzali su na vidnom mjestu radi uspjeha u poslu i svakog drugog selameta koji je isao uz clanstvo u jedinoj partiji u Jugoslaviji.Isti ti karijeristi i protuhe,tvrdio je daidza,
odjednom su osjetili da im se sad isplati ici u dzamiju i klanjati,kao sto je do juce korisno bilo pljuvati po vjeri i obicajima.Colic je htio biti duhovit govoreci kako on nece jos poceti posjecivati dzamije,ne samo zato sto ga ni nova vlast ne zanima kao sto nije ni stara,vec zato sto je premlad.Ucinice kao i vecina Bosnjaka.Cijeli zivot ce provesti u lumpovanju i derneku,a onda se-nekoliko godina pred smrt-smiriti,ostaviti se grijeha,smjerno klanjati,kako bi izmolio oprost od Allaha Milostivog i zasluzio Dzennet.
"Ih,svako bi tako radio,pa i ja,kad bih znao kad je propisan moj umrli cas,ali to zna samo On,Allah dzellesanuhu!"-rekao je daidza.Colic nije mogao razabrati da li su sala ili zbilja pretegle u njegovim rijecima.
Zadnji put Colic je vidio daidzu na dzenazi svoje majke.Bio je jedini koji je dosao.
Daidzina dzenaza bila je pusta.Nije bilo nikoga da isprati njegovu dusu na putu ka Dzennetu.Posljednji zivi muski potomak iz loze Colica sjedio je u dalekoj zemlji i gledao na televiziji,koja govori nerazumljivim jezikom,oci svoga mrtvog daidze,drzeci u dzepu pismo njegove silovane i osramocene sceri...
(Midhat Ajanovic-Ajan-"USELJENIK")
Post je objavljen 25.09.2007. u 14:03 sati.