Maloprije sam čitao blog pokojnog Domagoja Neduga. Njegovo ime će se još dugo spominjati u Sisku. I danas su mu ostavili pokoji komentar. Malo sam pročitao i blogove njegovih prijatelja, jako tužno, njihovi životi su se jako promijenili njegovom smrću. Postavljen je semafor na toj kobnoj zebri no svi mi znamo da je to samo mazanje očiju, taj semafor neće nikoga spasiti...a ni vratiti.
Njegov slučaj nas je sve potaknuo na razmišljanje. Život se može prekinuti poput grančice. I što ostavljamo iza sebe? Ovo mi nije posljednji post, no pišem ga iz razloga što se svašta može dogoditi, stoga želim reći neke stvari. Nešto kao zapisana vremenska kapsula.
Don't remember where I was
I realized life was a game
The more seriously I took things
The harder the rules became
I had no idea what it'd cost
My life passed before my eyes
I found out how little I accomplished
All my plans denied
Živiš život punim plućima, jučer si napokon postigao ono o čemu dugo sanjaš...i onda...samo zvuk prekasnog kočenja, udar strujom, utapanje, pad aviona, zatajenje srca. Cijeli život se utrkuješ i kad misliš da ćeš nešto stići vrijeme te sustiže...i naposlijetku, prestiže.
So as you read this know my friends
I'd love to stay with you all
please smile when you think of me
My body's gone that's all
''Đubre kao ja ne umire'' –rekao je legendarni Mile Kekin iz HP-a u jednoj pjesmi. No svi mi umiremo, tužno je što neki umru mnogo prije svoga vijeka. Čovjek umre kada i sjećanje na njega. Ne tražim da me se sjećate, ne tražim svijeće i suze, samo jedan smješak. Za svaku šalu koju smo izveli, za svaku cugu koju smo zajedno popili ili za svaku pjesmu koju smo pjevali, onako bez sluha...samo da se deremo.
A tout le monde
A tout mes amis
Je vous aime
Je dois partir
These are the last words
I'll ever speak
And they'll set me free
TO ALL THE WORLD
TO ALL MY FRIENDS
I LOVE YOU ALL!
BUT, I MUST LEAVE
Teško je umrijeti za spoznajom da ti nitko neće zapaliti svijeću na obljetnicu. U jednom trenutku ti je jasno da ćeš prestati postojati, zauvijek.
Smrt je nedvojbeno neizbježna, no gore je što je nepredvidiva. Sjetimo se Antonia Puerte, mladog igrača Seville koji je nedavno doživio srčani udar na utakmici, a nekoliko dana kasnije i preminuo. Igrao je nogomet, ono što je najviše volio, ostavio je traga i u mladoj španjolskoj reprezentaciji, danas ga više nema.
A tko se sjeća one igre Colin McRae Rally, kolike sam sate potrošio igrajući je kao klinac, nedavno sam pročitao da je legendarni vozač Colin McRae poginuo prije nekoliko dana u helikopterskoj nesreći. I mogao bih nabrajati tragedije u nedogled...jer svaka smrt je tragedija. Svaki život je posebna priča za sebe, i nikada nismo spremni za poslijednje poglavlje.
Moving on is a simple thing
What it leaves behind is hard
You know the sleeping feel no more pain
And the living all are scarred
Dobro je to rekao Mustaine, lako je nastaviti, no ostaviti nešto iza sebe je teško, svi znamo da mrtvi ne osjećaju bol, živi su ti koji dobivaju ožiljke.
Da li je onda smrt nešto sebično?
Post je objavljen 25.09.2007. u 11:32 sati.