probudila sam se jutros, sa snom na očima. pružila sam ruke prema praznoj strani kreveta. ostale su visjeti u zraku. opsovala sam zvuk koji me probudio. strašno je osjećati želju koju je nemoguće utažiti.... još samo nekoliko dana.... i budit ću se u zagrljaju. ustvari, pored tebe rijetko spavam. i kada ugasimo napokon svijetlo i muzika utihne, a ti legneš pored mojeg golog tijela, obaviješ me rukama i nogama i stisneš se kao dijete, ni onda ne zatvaram oči. čekam da tišina postane tiša. tvoje mrmljanje zamijeni disanje, prebrzo da bih ga plućima pratila. pitam se osjećaš li se sigurno uz mene. koliko si ranjiv? gdje te vode snovi, dok me osjećaš uza se? ponekad te poželim probuditi, samo da te pitam sanjaš li me.
Post je objavljen 25.09.2007. u 10:53 sati.