Prvo, nadam se da Marisi nema autorsko pravo na riječ "krk". Ako imaš dogovoriti ćemo neku naknadu kasnije.
Sjedim ja za kompom i pregledavam blog, te skočim na Marisin. Čitam ja tako i vidim da je sa svojim dragim ubila pola goveda u ćevapima. Naravno odmah mi došle sline na usta. Razmišljam ja da bi isto tako mogao navečer otići u neki fancy restoran. Da se jednostavno počastim, ipak radim dobar posao ovdje, a nisam napravio nešto lijepo za sebe već duže vrijeme.
Već si počinjem zamišljati kako ću se ubiti, te kako ću kao fini čovjek početi sa starterom, pa juhom, pa predjelom, pa glavnim jelom, te završiti desertom. Jer u takvim prilikama cijena mi baš i nije bitna. Puno mi je bitnija atmosfera i usluga. Još k tome je ovdje Ramazan, tako da sam znao da neću ništa pametnog jesti sve do zalaska sunca a to je oko 18h.
Već sam imao neke restorane na umu. U Seef Mallu (koji je 3 puta veći do bilo čega u Hrv.) se otvorilo novo krilo puno restorana, a do njega mi je 5 minuta autom.
Prvi:
Fire of Brazil
Možda je Marisi bila ovdje, sve u svemu zvuči vrlo mesno, slasno i njam njam. Čitao sam da se otvara u Bahrainu restoran početkom jeseni.
Drugi:
Zyng Asian Grill
Ovaj sam vidio i izgleda vrlo lijepo, iako je hrana azijska riječ grill je odzvanjala u mojoj glavi pa sam bio uvjeren da imaju nešto pametnog.
Treći:
Cafe Italia.
Za ovaj restoran sam dobio puno lijepih preporuka. Kao prvo jedini imaju pizzu pečenu u kamenoj peći. Plus, čuo sam da je pasta dobra. Jedem pizzu jedino u fast food-u, tako da sam se zaželio malo kvalitetne pizze, tj. europske pizze a ne američke.
Naravno ima još puno dobrih restorana u Bahrainu, ali eto ja sam se totalno napalio na ta tri.
Lijepo se ja sređujem u kupaoni, ono da se spicajzlam, jer su ipak to malo više fancy šmeni mjesta.
Odem ja u Seef Mall, šećem bezbrižno gledajući nove stvari u novim dućanima. Još sam se zaletio u jednu knjižaru prije. Dođem ja do prvog restorana, zaputim se prema ulazu, kad na vratima jednostavno na A4 papiru piše "Oprostite danas nismo otvoreni za javnost".
Pogledam unutra (vrlo lijepi ambijent) vidim da imaju neki staff meeting. Već tada su mi potonule lađe jer sam se u mislima oprostio od mesa. Šmrc, šmrc.
Ipak glad je bila velika pa sam otišao do restorana 3. Dođem do njih i opet A4 papir na vratima "Ispričavamo se ali prvih 10 dana Ramazana ne radimo" Naravno da je bio deseti dan. Sad već polako u depresiji odšetah do 2 restorana. Kako sam se približavao njemu, crni oblak se nadvio nad mnom i u dubini duše sam znao da danas neću jesti nigdje. Tako je i bilo. Asian grill isto nije radio. Tamo nažalost nije bila nikakva poruka. Samo zatvorena vrata i beskrajna tama koja se širila iz unutrašnjosti restorana. Ovdje sam doslovce pustio suzu. Sad sam bio u velikoj dilemi. Da odem u te iste restorane u drugi dio grada, koji su udaljeni 30 min vožnje, ili da odem u KFC.
Nažalost glad, tuga i velika bezvoljnost uzrokovana neradom ovih restorana, odlučio sam KFC. Jedem ja tako svoj kokošji burger i tu i tamo se zagrcnem u suzi koju sam pustio.
Ipak optimističan i veseo čovjek kakav jesam, odlučio sam se nagraditi bar sladoledom. Pogledam gore i vidim nebesko svjetlo kako obasjava Marble Slab.
Jedem i smijem se kako ću se ipak osladiti. Čuo sam dobre kritike i na račun njihovih sladoleda. Pojedem burger i već zamišljam (nisam bio tamo još) velike redove izbora, nešto kao u Vinceku.
Kad ono dođem tamo i imaju čokoladu, vaniliju, mango, kupinu, jabuku sa začinima (WTF), švicarsku čokoladu, i još par okusa.
Ja gledam u nevjerici, pa di je šumsko voće višnja, jabuka, marelica, borovnica, malina, lješnjak, kokos, stračitela, naranča, limun, banana. Mislim ono kaj ti ljudi nisu čuli za ta voća. Ali bitno da oni imaju jabuku sa začinima.
Tu sam već bio ljut.
Naravno na meni-u su imali puno više okusa, ali je također bila i zvjezdica pokraj njih. A dolje malim slovima piše "ovo su raspoloživi okusi, ali izbor varira od lokacije do lokacije" tj. zdravo seljački, oni imaj sve samo ne ovdje.
Ali na glupi američki način, imali su 15 vrsti korneta i 15 vrsti stvari koje možeš staviti u sladoled.
Pa ne želim mljevene lješnjake u sladoled želim sladoled od lješnjaka. Kad sam vidio da možeš staviti u sladoled bombone veličine trešanja, odmah i je bilo jasno kako su Amerikanci tako debeli, mislim ono užas.
I tako sav pokunjen i tužan odem doma, odem opet (greška) na Marisin i opet se podsjetim na gozbu koju je imala.
Tu noć sam zaspao tužan i žalostan.
P.S.
Marisi, toliko puta sam te spomenuo da želim nekakvu nagradu za reklamu
Post je objavljen 25.09.2007. u 08:31 sati.