-Hoćemo ostati? – pogleda rasutog po ispijenoj okolici, Soulmate je u stvari pitao idemo li mi ipak natrag doma.
Zalijepila sam pogled na prozirni mjesec na vedrom poslijepodnevnom nebu. Pogled na njega održavao mi je svijest i raspoloženje na kakvoj-takvoj razini.
-Ne znam. Ne bi bilo u redu da se sad pokupimo i nestanemo. – ni sama nisam bila sigurna u riječi koje su iz mene izišle.
U našem autu našli smo privremeno utočište i ostali sjediti, tupo gledajući ispred sebe, u prostrano, poluprazno parkiralište pred novoizgrađenim samostanom. Ispred nas se jedan kombi kretao napred natrag, naočigled bez smisla ili željom za novim parkirnim mjestom.
Izgledalo mi je kao da smo sudionici nekog noir filmskog uratka.
-Čini se da se i on nije siguran bi li otišao ili ostao.
Još smo neko vrijeme proveli u tišini, a zatim se dogovorili da se idemo provozati po okolici kako bi razbili nelagodan osjećaj da se nalazimo na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ionako smo imali još tri sata do početka manifestacije zbog koje smo i došli u ovu zemlju i ovaj kraj.
Ono što je prethodna polusatna šetnja učinila našim osjetilima, vožnja nije nimalo razbistrila, dapače.
Muljasta nelagoda pojačavala se kako smo cestom klizili oko ogromne vodenaste mase iz koje je isparavala nakupljena tuga, bol, zaprepaštenje, neprikladnost, nasilje, bezobzirnost.
Plodna polja i nastambe, prošloga stoljeća potopljene ljudskim smislom za iskorištavanje prirodnih resursa, zračila su apokaliptičnom zbunjenošću.
Miris nade koja se od čekanja ustajala.
Prolazimo kroz obližnja sela, niz novih ružičastih, bijelih i žutih višekatnica, ali nigdje žive duše. Doslovno. Tek nas tu i tamo nervoznim pokretima pretekne pokoji automobil.
-Idemo vidjeti onu crkvicu! –na jednom proplanku šiljio se toranj. Razveselio me mali znak pored ceste «Crkva Sv. Antuna Padovanskog». Znak je upućivao na usku cestu sa strane. Velika i lijepa krošnja lipe u dvorištu crkve izmamila mi je olakšavajući osmijeh. Zlatila se obgrljena popodnevnim zrakama Sunca.
Masivna drvena vrata crkve bila su zaključana. Promašili smo uredovno vrijeme.
Nema veze. Istinski iskaz ljubavi Stvoriteljeve, lipa, nudila je svoju ljepotnu utjehu dan i noć.
Nastavili smo put i što smo više odmicali od jezeraste mase i dolazili u zagrljaj brda, to je više život počeo prodirati oko nas. Jedrija stabla, preleti ptica, dvorišta ispunjena cvijećem, djecom.
Gotovo smo zaboravili na osjećaj podmukle i bolne uspavanosti Prirode iz koje smo pobjegli.
No, trebalo se vratiti.
I čim smo ušli u područje umjetno održavanog života, vratila se misao o bijegu doma.
Ipak, znali smo da taj čin nije dolazio u obzir zbog podrške Čovjeku koji je svjesno i podsvjesno radio za Život u ovoj osakaćenoj dolini sna ispunjenog morama.
I...o, kako bahato je bilo pomisliti da smo mi bili ti koji smo došli dati podršku!
Otac Z. je bio taj koji je podržavao sve oko sebe, svojom ljubavlju prema Čovjeku, svjestan da biće ispunjeno ljubavlju ima veću mogućnost sagledati svoje dužnosti i ispraviti ili barem ublažiti posljedice pogrešaka kao što su bezobzirnost i nasilnost prema svemu živome.
Drevne pjesme probile su te večeri zidove samostana, vješto balansirajući između sadašnjosti i sjećanja, uskladile se sa pradavnim zvukom okolice, izvukle ga iz potopljene zemlje, uspavane stijene, zakrčenog etera i nježno utisnule vlastiti dah svježine, razgrnule mulj učmalosti i započele proces iscjeljenja.
Osjećaj ispunjenog srca i radosti na povratku kući, bio je ogromna nagrada što nismo do kraja pokleknuli pred vlastitim slabostima i strahovima, što smo ostali i s drugim pristunim dušama iskazali Vjeru da Ljubav oprašta i da može iscijeliti.
Slika silovane Prirode kojom smo taj dan bili okruženi još je u meni. Osjećaja straha od njezine boli i od vlastite nemoći lekcija je koju ću još dugo pamtiti. Bili smo nepripremljeni za bol koja nas je dočekala i poželjeli pobjeći, a...strah je osjećaj suprotan ljubavi.
I kad se uplašimo energije boli jer ne znamo kako pomoći, strah možemo odagnati, a utjehu pružiti - zvukom, pjesmom.
Otac Z. je svećenik koji nikada ne zatvara vrata svoje crkve jer, iako se službeno obvezao na pripadost jednom redu RKC-a, njegova je istinska crkva njegovo srce u kojem čuva drevne običaje, sjećanja na vremena u kojem je Čovjek bio dio Prirode, od nje i s njom živio, disao, oblačio se, kućio se, hranio se, rastao, plesao, pjevao...stvarao je zvuk na frekvenciji koja je bila u skladu sa stablima, biljkama, vjetrom, Suncem i Mjesecom. Zvuk od kojeg su rasle stijene i napajala se polja. Pradavni zvuk kojeg je prije više od trideset godina u toj dolini potopila silovna ruka obmanivši vjetar i otjeravši ljude zajedno sa svim divinskim stvorenjima.
Na sreću, na ovom planetu igre, Providnost nađe svoje načine da ublaži djelovanja onih kojima se svijest pomuti i obole od zaborava na osnovna pravila igre.
Tako je i Oca Z. postavila u središte patnje da bi on na svoj jedinstven način iskazao brižnost i pomogao u oprostu, oplemenjujući ljudska srca kako bi ona postala senzibilnija na sav, oku vidljivi i nevidljivi Život kojim su okružena i počela iznova stvarati skladan zvuk.
Post je objavljen 25.09.2007. u 00:39 sati.