Nisam sklona prilagođavanju.
I uvijek sam bila od onih ljudi kojima treba sve.
Ili im ne treba ništa.
Treba mi sve.
A ne mogu imati sve.
I onda ne želim imati ništa.
Ne želim se pomiriti s činjenicom
da mi neke stvari klize iz ruku. Polako.
Radije ću sve ispustiti iz ruke. Odjedanput.
Neću okusiti dio kolača znajući
da ga ne smijem pojesti cijelog.
Ne trebaju mi zalogajčići.
A dobivam ih.
Samo njih mogu dobiti.
Jer mi se postavljaju granice.
A ne mogu živjeti unutar granica..
Ne mogu. Neću.
Guše me.
Ne znam što je dovelo do svega ovog.
Došlo je potajno. Iza mojih leđa.
Prišuljalo mi se poput hijene i zgrabilo moje snove.
Dio mojih snova, zapravo.
I odnijelo ga predaleko da ga vratim.
Još uvijek držim taj ostatak sna.
Ostatak ostataka..
Kad-tad ću ga ispustiti. Namjerno.
Znam to.
Ne mogu gledati ono što je nekad bilo na mojoj „to do“ listi
ko preskupu haljinu u izlogu..
Ne mogu. Neću.
Jer nisam sklona prilagođavanju.
Nisam.
Post je objavljen 24.09.2007. u 20:36 sati.