Psihijatar Majda Omerov(Hasic)dosla je u Svedsku davne 1968.godine iz rodne Banja Luke,u prvoj grupi ljekara koje je Svedska tada"uvezla"kao strucnjake.Zivi s muzem Asimom,ljekarom(iz Sarajeva)internistom,u Stockholmu.Decenijama je radila u poznatoj Danderid bolnici u ovom gradu,a pocetkom rata u BiH,odmah se preko udruzenja bh.ljekara,ukljucila sa Asimom u nesebicno pruzanje pomoci BiH.Organizator svih tih akcija bio je profesor Suad Efendic.Ovo udruzenje je prikupljalo i slalo novac,sanitetski materijal,krevete,sve sto je moglo pomoci i ublaziti patnje covjeka pogodjenog ratom.Tada dolazi i do inicijative da se bosanskim ljekarima omoguci rad s traumatiziranim izbjeglicama iz BiH kako bi se lakse uspostavio kontakt s njima na bosanskom jeziku,pa se pocelo sa realizacijom"Bosanskog projekta"koji je finansirao Invandrarverket.Sef projekta bio je profesor Lars Jakobsson,a u njemu je od pocetka radila i psihijatar Majda Omerov.
Komitet za Istocnu Evropu,cijim clanom postaje i Majda Omerov,zapoceo je jedan novi projekat 1997.godine.Cilj ovog projekta,vecim dijelom finansiranog od SID-e,bio je da se educiraju kolege ljekari i ostali personal koji radi sa traumatiziranim osobama u BiH.Nekoliko godina je organizirana edukacija ljekara u BiH po principima moderne psihijatrije.Pokrenut je na taj nacin rad vise centara za mentalno zdravlje na podrucju cijele BiH.Nijemci i Italijani su finansirali lokale centara,a Svedska je najvise ulagala u edukaciju a nakon toga i superviziju.
Poslije zavrsetka rada na edukaciji,Majda Omerov je zajedno sa Ljiljanom Kaleb(dvojezicne kompetencije),
radila na superviziji,sa grupama ljekara i ostalog osoblja,koje su opet radile sa tesko traumatiziranim bolesnicima.
Projekat je zavrsen krajem prosle godine.BiH je jedina zemlja sa podrucja bivse Jugoslavije koja je ostvarila principe moderne psihijatrije-po svedskom modelu.Smanjio se broj zatvorenog nacina lijecenja,a povecao broj otvorenih ambulanti-poliklinicki rad.Majda Omerov i sada(stalno)odrzava kontakt sa BiH."Uvijek me zanimalo,
zanima i zanimace kako je s Bosnom",rekla je psihijatar Majda Omerov,koja sada radi privatno i drzi nastavu iz psihijatrije.
Kako ste se osjecali kao covjek,Bosanka i ljekar,slusajuci ispovijesti silovanih zena?
-Kad smo dobili sredstva za BOSANSKI PROJEKAT bila sam zadovoljna i usla sam sa velikim entuzijazmom.
Medjutim,na poslu sam se nekako i mogla savladati,ali sam se u privatnom zivotu veoma lose osjecala.Nisam bila u ratu,ali sam cula price ljudi koji su direktno dosli iz rata.Posto sam emotivna osoba,sve sam to tesko podnosila,
jer ja nisam samo psihijatar,nego i covjek,tako da je i meni bila potrebna pomoc-supervizija.Svake sedmice dva puta bila sam na superviziji i to u toku radnog vremena.Morala sam ventilirati emocije koje su bile produkt svega sto sam dozivjela i kako sam reagirala na te tragicne i tuzne ispovijesti.
U ratu najvise stradaju nevina djeca i zene kojima se silovanjem oduzima ponos?
-To mi je bilo najteze.Nijedna zena ne otvara vrata ordinacije i kaze"dobar dan,ja sam silovana,hocete li mi pomoci?"Tu se zahtijeva veliko strpljenje.Najvaznije je ostvariti dobar kontakt sa takvim zenama da bi one pocele postepeno da pricaju.To je najvazniji terapeutski dio.Nikad se ne smije inzistirati,nego laganim i sistematskim uspostavljanjem kontakta,ostvarenjem obostranog povjerenja,zena postepeno pocinje da prica.To su specijalne terapuetske seanse koje zahtijevaju vrijeme,a koje mogu biti veoma rizicne.Imala sam slucajeva da su zene nakon ispovijesti dozivljavale sokove i upadale u psihoticno stanje,te sam ih morala zadrzavati na bolnickom lijecenju.
Mozete li navesti neke karakteristicne primjere?
-Najtezi je osjecaj srama zbog toga sto mi dolazimo iz kulture gdje je uopce taj seksualni zivot,odnos muskarca i zene,fizicki odnos muskarca i zene-tabu tema.Nase zene ne pricaju o tome.Jedna zapadnoevropska zena nema poteskoca da o tome prica.Nase zene,medjutim,imaju osjecaj srama,osjecaj krivice i bez obzira na to odakle i iz koje civilizacije zena dolazi,zena ima stalno pitanje:zasto bas mene,da li sam ja na neki nacin"provocirala"tog
covjeka,dala mu povoda...Bez obzira na to kako se to silovanje dogodilo,svi znamo da cesto,nazalost,vojnici koriste silovanje kao jednu od ratnih strategija.Jer,silovanjem zene unistava se jezgra porodice.
Smatram da je zena centralna figura u porodici i upravo je to strategija rata da joj se silovanjem unisti dusa.Fizicka
ostecenja,koja sam,nazalost,vidjela-bili su izmasakrirani ogromni dijelovi njihovih unutarnjih organa,nisu bila toliko teska koliko razbijanje njihove duse.Dakle,unistavanjem zene,majke,zenke,centralne figure u porodici,unistava se cijela porodica.To je najveca tragedija.
Mislite li da je bilo i prisiljavanja vojnika na silovanje imajuci u vidu strategiju rata?
-Da.Tu zenu cesto imam pred ocima.Na takvu zenu moze svaka zena biti ponosna-kako je ona dozivjela silovanje.
Imala je oko 60 godina.Izrodila je dvoje ili troje djece.Njen 17-godisnji sin bio je u istom"zatvoru"gdje i ona,te su mogli cuti krike zatvorenika-logorasa i prepoznati glasove.Ona je vise puta cula glas svoga sina.Silovao ju je vrsnjak njenog sina,drhteci i sa suzama u ocima,jer je iza sebe imao svoga nadredjenog koji je imao pistolj usmjeren u njega.To je ono sto me najvise potreslo,a istovemeno sam bila imponirana snagom jedne takve zene.Ona je kod mene to komentirala ovako:"Zao mi je bilo tog mladica koji je imao samo 17 godina.Izgledao je barem tako.Steta je da svoj zivot i svoj prvi seksualni kontakt dozivi na takav nacin.Njegov nadredjeni nije bio svjestan da je unistavajuci mene unistio i njega.I on ce biti defektan citav svoj zivot."...
Post je objavljen 24.09.2007. u 16:04 sati.