Stojimo moj prijatelj i ja na Zeljeznickom kolodvoru u Rijeci...bio je topao suncani dan prije kojih 13 godina. Iscrpljeni i bez prebijene pare, kao posljednji Mohikanci, jer ostali frendovi su polako odlazili doma a mi smo izdrzali na moru najduze. I sad scena, prilazi nam lokalni 'domorodac' i zica novce. Obojica smo umorni, nervozni i napeti, no ja prvi 'povlacim okidac' i odgovaram: Nemamo novaca. A on opet navaljuje i zica, ja mu na to odgovaram 'Imamo ali nam treba, ne damo'. No moj prijatelj smirujucim i ispricavajucim tonom objasnjava da nam je zao, ali treba nam za kartu. Onda 'zicer' pita kamo putujemo, rekosmo doma, on pita odakle smo. Na to moj prijatelj, prije nego bih ja izlanuo neku glupost: 'Iz Varazdina'. Jer Zagrepcane tih dana bas nisu lijepo gledali...
Mogao sam ja ovo ispricati i na drugaciji nacin. Mogao sam sebe prikazati kao junaka a frenda kao kukavicu, a zapravo je bilo obrnuto. Da je doslo do tucnjave sa lokalnim domorocima, ja bih prvi pobrao batine jer nikada se nisam znao tuci, dok je moj frend bio u tome puno iskusniji i kompetentniji. Ali ipak, ja sam izigravao frajera, odnosno kao da sam izazivao vraga. O cemu se tu radi? Ma postavljao sam se, pravio sam se jak, a bez pokrica. Pada mi na pamet: 'Tko se ponizi, uzvisit ce se, tko se uzvisi bit ce ponizen' Zasto je ljudima nekad tako tesko priznati da su slabi, da trebaju pomoc, da se boje? Zasto svi radije glumimo snagu, izdrzljivost, prikrivamo sumnje i strahove umjesto da se otvorimo i budemo iskreni? Scena iz Rijeke pokazuje kako sam imao slabu sposobnost procjenjivanja vlastitog polozaja, vlastitih sansi. Sam sam sebe lagao i s tom lazi nastupao. Srecom pa se sve mirno zavrsilo. Iskrenost je moc, istina oslobadja, laz ubija. Ponekad je dokaz najvece mudrosti i snage upravo priznanje da ne znamo sto bi sad i da se bojimo.
Post je objavljen 24.09.2007. u 15:54 sati.