Nadam se da cu uspjeti napisati par recenica prije nego se probudi moj najmladji sin.Kada on otvori okice odmah trazi milijeko, paznju,sto znaci drzati se, maziti jedno deset,petnaest minuta, dok ne odluci sam krenuti u istrazivanje po stanu.
Najstarija je otisla u skolu sa busom.Ona obozava skolu, odnosno to je ovdje jos vrtic,ali obavezni.Imaju zadacu svaki dan, osim Petka, a dodjem u napast da nazovem uciteljicu, i kazem joj da moja curica hoce zadacu i Petkom,jer je razocarana kada je nema.
Ova srednja uporno ponavlja da nece u skolu.Ne voli plesati,pjevati, ali sve to onako stidljivo radi uz stariju sestru.Svako jutro me pita di je Katarina, i zasto ide u skolu? Subotom idu obadvije u hrvatsku skolu, to je samo na tri sata.I tako je cijeli tjedan u odlacima, dolascima..
Nedjelja obicno prodje u nekoj kupovini, jer preko tjedna nemamo vremena za to.Moramo nesto promjeniti po tom pitanju, malo djeci unijeti neke radosti, odvesti ih negdje van NY, da se istrce negdje u prirodi.
Kod kuce je ovo ljeto bilo lijepo, kratko receno.Samim tim da su djeca bila vani po cio dan, meni je bilo vise nego dovoljan razlog da se osjecam sretno.
To je ono sto mi ovdje strasno,strasno fali.I ne samo to, nego i moja familija koju sam tamo ostavila.Svi oni rodjaci sa kojima su se druzili, babe,ono sto djeci treba u njihovom odrastanju.
Neki dan moja najstarija curka veli tati da je mama rekla da ne voli biti u Ameriki.I to je tako velika istina, kao sto je istina da sunce sija danju, a mjesec nocu.
Vise nego dovoljan razlog da nesto probamo promjeniti u skoroj budocnosti.
Jasno je da ce me depresija gadno scepati ako ostanem ovdje, pogotovo u Astoriji, u ovom malom stanu, na ovim prljavim ulicama...
Obecavam sama sebi da necu kukati o tome vise ovdje, jer treba i nesto poraditi na tome, ne samo biti nezadovoljan.
Post je objavljen 24.09.2007. u 14:02 sati.