Bila sam u Osijeku, tom izdrkanom gradu na Dravi. Još uvijek mi je zlo.
Morala sam odsjesti u hotelu s četiri zvjezdice zato što drkograd nema hotel s pet zvjezdica. Pogled na Zimsku luku ostavio me bez daha. Osječani tamo sidre svoje jadne barke kojima za sunčanog vremena plove muljavom rijekom, pretvarajući se da voze prave jahte.
Iza Drave pogled puca na Baranju, a meni puca kurac za takav pogled.
- Ondje je netaknuta priroda, kuhaju odličan fiš - uvjeravaju me domaćini na svakom koraku, a zapravo su previše lijeni da posijeku tu omanju šikaru i izgrade pristojno izletničko odredište.
Pored toga sam se naslušala umobolnih izjava kako su Osječani najbolji domaćini (naravno kad očekuju napojnicu kao gladni pas oglodanu kost).
Jedva sam preživjela prvi dan kongresa; kavica na terasi, pa masaža, pa opet kavica, oh već je ručak!, zatim desert, kavica, večera i to bi ustvari bilo sve.
Napirlitala sam se kao prava dalmatinska kuja i odlučila izaći vanka. Već nakon dva bloka (od tri) shvatih kako Osječani imaju jaku grafiti-scenu jer se na svakih 50 metara koči natpis:
„Đapiću, izdao si me.
pok. Ante Pavelić“.
Cool. Došla sam u Tvrđu (ali ne karu), stari kvart gdje se ide piti. Iz svakog drugog kafića treštali su narodnjaci i parali moj istančani sluh. Zapravo nisam niti očekivala nekakvu kvalitetniju ponudu u toj zabiti.
U dimnom paklu začuh glasove
- Eseker bracika, ej butro, jel kuliraš, nabijem ih na rastezljivu kuku.
Pitam se tko im je nadražio mandule da tako govore? Zašto, pobogu, imaju problema s akcentuacijom i kakva je to imbecilna kockasta regulacija prometa u centru? Fuj!
Naravno da se nisam barila s tim debilima. Sutradan ponovih kongresni raspored i u predvečerje opletoh po gasu.
Na auto-cesti susrela sam presretača. Bio je presretan što me vidi.
- Vozili ste brzo.
- Znam.
- Napisat ću vam kaznu.
- Na piši.
- Volim prostote.
- Jebi se drote!
Post je objavljen 24.09.2007. u 13:30 sati.