Marketing
informatizacija sustava
Prijateljica mi se zaposlila. Sreo sam je po završetku prvog radnog dana, prepunu dojmova. Dobila je posao u jednoj od onih dobrostojećih ustanovi koja ima nekoliko stotina zaposlenih i ne može propasti. Dobro stoji zato što ne može propasti. Prvi dan kada je ušla u nove radne prostorije rekla je "Hvala bogu" ugledavši kompjuter na svakom stolu. Svjetski image, dvadeset i prvo stoljeće, Odiseja 2010! Firma u kojoj je ranije radila, također jedna od onih koje dobro stoje jer ne mogu propasti, također s nekoliko tisuća ljudi, imala je svega nekoliko kompjutera koju su stajali na stolovima nekolicine šefova, a ti nisu znali što bi s njima, pa su uglavnom stajali isključeni. Ako bi ih povremeno i uključili, to je bilo isključivo da zaigraju na njima pasijans, onaj "Solitaire" koji standardno dolazi sa svim verzijama Windowsa otkada Windowsi postoje.
Drugo što je zapazila na novom poslu - nakon što se obradovala vidjevši mnoštvo suvremenih računala - jest da nitko ne rabi te naprave, a ako i rabi, onda igra pasijans, onaj "Solitaire" koji neizbježno dolazi sa svim verzijama Windowsa otkada Windowsi postoje.
Starija kolegica s kojom dijeli sobu i koja je uvodi u posao nagovijestila joj je: "Neki će ti napisati svoje dopise rukom, ne vole kompjutere, ali ne brini - svi imaju čitljiv rukopis!" Moja prijateljica je uključila stroj pred sobom i krenula pogledati što od programa ima na njemu. Kliknula je na prvu nepoznatu ikonu koja joj je privukla pogled, a starija kolegica je panično vrisnula: "Ne! Kreni strelicom na Start! Pa kad ti se digne popis iznad toga, dođi strelicom na Programs! Pa odi nadesno na Word!" Prijateljica ju je iznenađeno poslušala, i čim se otvorio Word otišla na Open da pogleda što su radili prije nje. "Ne!" , vrisnula je starija kolegica. "Što si to napravila?! Makni to!" Odahnula je kada je moja prijateljica minimalizirala Word i tako ga uklonila s ekrana. Podučila ju je: "Ako hoćeš nešto raditi - klikneš na Pismo!" Starija kolegica se oporavljala od šoka kada je vidjela kako se nasred ekrana pojavio nepoznati kvadrat sa svačim unutar sebe, no primijetivši da je nova kolegica nešto unezvjerila, pokušala ju je umiriti: "Ne brini, nema veze. Ni ja ti se ne razumijem u te kompjutere...."
Nakon otprilike dva sata moja prijateljica je saznala otprilike sve što treba raditi i kako to uraditi. Glavnina posla sastoji se u tome da u nekoliko navrata dnevno sabere što je napisalo petnaestak drugih službenika, evidentira uratke i zabilježi kome ih je nakon toga proslijedila. Preostalo joj je dovoljno vremena da u nekoliko navrata i sama odigra nekoliko igri "Solitairea".
Sakupljajući tako papire od kolega zamijetila je da većina ipak, umjesto da pišu rukom, prvo napišu dopis na ekranu pa ga isprintaju, to jest - koriste računala umjesto pisaćih mašina. To ju je navelo na razmišljanje: devedeset posto računala na stolovima je umreženo... kada bi pripremila nekoliko obrazaca i tabela i podučila kolege da ih rabe... dopise bi mogli prosljeđivati jedan drugome onog časa kada ih napišu - i njezino radno mjesto bilo bi savršeno nepotrebno. A ostali bi, umjesto da rade osam sati, mogli završiti sav posao u tri sata dnevno.
- E, ne bi to išlo tako... - upozorio sam je.
- Zašto? - Mlada je, neiskusna i naivna.
- Što bi svi oni, svaki od njih, radili preostalih pet sati?
- Mogli bi raditi nešto drugo!
- Ne bi preostalo ništa drugo kada bi sav posao završili za tri sata.
- Mogli bi otići kući i baviti se drugim stvarima.
- Tko bi im davao plaću za svega tri sata dnevno? A svakome od njih treba cijela plaća, pa i ta mu je premalo.
- A znaš li ti za koliko bi se tako mogao smanjiti broj uposlenih? Kolika bi to bila ušteda?
- Samo iz zgrade u kojoj ti radiš na taj bi način mogli otpustiti barem dvije stotine ljudi. I kada bi mi živjeli u privredi koja cvjeta, koja buja, koja raste, oni bi u dva-tri tjedna našli nova zaposlenja i privreda bi bila još jača i živahnija. Ali kod nas teško da bi itko od njih do daljnjega našao ikakav posao, te bi umjesto 20 posto nezaposlenih u zemlji - ili koliko ih već ima - uskoro imali 40 posto, dvostruko. Broj onih koji išta kupuju ili plaćaju usluge bi se smanjio, broj onih koji ne plaćaju račune bi se povećao, privreda bi skrahirala, i uskoro i oni koji imaju zaposlenja ne bi imali što raditi...
- Pa zašto su onda kupili kompjutere?
- Kako - zašto? Da netko dobije proviziju. A taj netko je imao sva najbolja obrazloženja: svi ostali su se kompjuterizirali, to je moderno, to je budućnost, bez kompjutera je poslovanje u suvremenom svijetu nezamislivo... I sve to stoji! Neoboriva argumentacija!
Na to nije imala što reći, ali se ipak nije mogla pomiriti s tim da svakodnevno gleda toliki broj najsuvremenijih Pentiuma s kolor-ekranima na kojima se igra onaj dosadni “Solitaire” koji standardno dolazi sa svim verzijama Windowsa otkada Windowsi postoje i nezadovoljno je kimala glavom.
- Znaš što? - predložim joj. - Instaliraj ti njima ‘SimCity’. Tako bi usput barem naučili nešto o onome čime se bave…
Post je objavljen 24.09.2007. u 12:28 sati.