Marketing
Razlog za osamljenost
Ljiljana Filipović: «Nestali ljudi», roman, Profil, Zagreb, 2007.
Psihološki roman Ljiljane Filipović «Nestali ljudi» višedimenzionalan je tekst koji pred čitatelja stavlja dubinsku mogućnost izbora. Još od eksperimenata Itala Calvina, mnogi su autori pokušavali razbijati pravocrtno-aritmetički pripovjedački niz što proizlazi iz rednih brojeva stranica. Međutim, najviše što se u takvim inovacijama uspjelo a da tekst ostane čitljiv bilo je paralelno naizmjenično nizanje raznovremenih ili višelokacijskih tijekova radnje, dakle puko fizičko razbijanje njenog pravocrtnog tijeka na manje epizode, koje obično završavaju «cliffhangerom».
Književni postupak Ljiljane Filipović sasvim je drugačiji: ona je ponudila tekst koji je naizgled «pravocrtni», ali koji doista možemo čitati na više načina – ne «tehničkih», nego percepcijskih. Primjerice, možemo ovaj roman čitati kao što «savjetuje» blurb na stražnjim koricama: kao nastojanje policijskog arhivista, inače pasioniranog ali nikad objavljivanog romanopisca, da riješi jedan od nagomilanih slučajeva nestalih ljudi. Blurbovi su često površni, pa i pogrešni: na osnovu navoda sa stražnjih korica knjige očekivali bismo pavličićevsko-tadićevski krimić, ali ništa od toga. Iako, priznajem, u dobrom dijelu romana atmosfera doista nalikuje na onu iz Tadićevih filmova, pogotovo u prizorima bauljanja velegradskim zakutcima i osluškivanja razgovora slučajnih namjernika.
Glavni junak, u tekstu označen nadimkom Inspektor, doista radi u policiji na evidentiranju slučajeva nestalih ljudi, ali taj puki podatak sve je što saznajemo o njegovom poslu. Puno nam se više on razotkriva kroz svoju spisateljsku pasiju: napisao je preko stotinu romana (ali drži ih doma, zapisane u bilježnicama), različitih sižea, ali s jednom zajedničkom crtom – svi njegovi likovi na kraju romana na različite načine nestaju. Društveni život mu je gotovo nikakav, žena ga je napustila, jedina interaktivna veza s čovječanstvom njegova je kćer Marka, koja se, i za očev ukus, malo prečesto ženi i razvodi. Inspektor doista pomišlja da rasvijetli jedan od svojih slučajeva, o nestalom antropologu, no istraga više nalikuje na dokono ispunjavanje slobodnog vremena nego na policijski posao, a k tome, ona ga vodi u potpuno neočekivanim pravcima neugodnih samospoznaja i raščišćavanja s prošlošću. Fantazmagorični doživljaji kulminiraju nakon što saznamo da je Marka, njegova kći, smrtno bolesna, pripovijedanje tada postaje joyceovski isprekidano i «namiješano», čak nafilano Joyceovim citatima.
Mogućnosti drukčijeg čitanja ovog romana otvaraju se dosta rano, jer kao čitatelji ne moramo nužno prihvatiti okvire koje nam autorica nudi (možda samo kao izazov!). U pripovijedanju važnu rolu imaju junakovi snovi, ispočetka su oni vidno naznačeni kao zasebna zbivanja u njegovoj psihi, no kako tekst napreduje te se naznake gube, i umjesto da se mučimo dokučiti što je posrijedi, jednostavno izaberemo je li ono što čitamo san ili java. Oba izbora donose dobitak. S vremenom raspon mogućnosti raste, jer jedan od mogućih izbora tumačenja «što čitamo», uz snove i zbivanja na javi, postaju još sadržaji i sudbine likova iz romana koje je Inspektor napisao, a kojih se povremeno prisjeća ili ih prepričava svojoj kćeri.
Izostanak «birokratskih» detalja iz svakodnevice junakova redovnoga policijskog posla može nas provocirati na pomisao da on to uopće ne radi, da je i to sadržaj jednog od njegovih romana ili snova. Naposljetku, kad se Marka smrtno razboli, ona odjednom nestaje iz fokusa aktualne fabule: sasvim mirno možemo prihvatiti mogućnost i da je ona odavno mrtva, te da u Inspektorovu životu ima ulogu nevidljivog prijatelja odnosno «čistačice njegovih misli».
«Odjednom dođeš do mjesta u životu, kada bojler ima dužu garanciju nego ti», konstatira glavni junak «Nestalih ljudi», koji suočavajući se s osobnom osamljenošću, u svojim romanima i snovima stvara veliko društvo slično osamljenih likova, čeprkajući po svojim i njihovim razlozima za takvo stanje. «Nestali» su, zapravo, osamljeni, neprimjetni i neprimijećeni, a ovaj roman pokazuje koliko veliki i prostrani mogu biti njihovi svjetovi, pa i kad su zatvoreni u stanovima ili svojim umovima.
(Objavljeno u Glasu Istre, 22. rujna 2007.)
Post je objavljen 24.09.2007. u 10:36 sati.