Znate ono, kada napravite nešto za čime ste žudili već neko vrijeme, tj. dosta dugo? To bi svi trebali znati. Ljudi oko vas pitaju «Je li to tvoja, i samo tvoja odluka?». Naime, oni su, kao i vi, uvjereni da je to najbolje za vas, štoviše za cijelu okolinu. Zatim, kada napokon napravite to što mislite da je ispravno i da je to jedino ispravno, osjećate olakšanje. Neko vrijeme. Par sati, preciznije. U to vrijeme spremno pripremate planove za dalje, za vašu, hmm, budućnost? Nepostojeću budućnost. Bolje rečeno, budućnost koje nikad neće, niti bi trebalo biti, za što ste vi do tog trenutka bili uvjereni da je to jedino ispravno. Nakon što shvatite kakvu ste pogrešku napravili, plačete. Do besvijesti, tj. barem ja plačem. Za vas, koji čitate ovaj blog ne mogu reći isto pošto vas (većinom) ne poznajem toliko dobro koliko poznajem sebe. No, i moje poznavanje same sebe trenutno je pod upitnikom. Suze ne mogu vratiti vrijeme, niti izbrisat ili ispraviti neke stvari. Onu su ovdje da nam, na neki način, pomognu da lakše prebrodimo takve «ispravne odluke», na nama počinjenu nepravdu i sl. Ja često plačem. Zbog totalno stupidnih razloga, iako se ponekad nađe onaj, pravi razlog koji bi svakog nagnao na plač. Ponekad mi jednostavno dođe, onako, samoj od sebe, pa plačem. Nemojte me zbog toga smatrati čudnom (iako imate i više nego dovoljno razloga da me takvom smatrate). Ja sam kakva jesam. Promijenit ću se kad vidim da je promjena zaista potrebna. Donošenje maloprije spomenute ispravne odluke natjeralo me da zamislim kakva sam ja zapravo osoba. Znam li uopće što hoću? Uglavnom, DA. Znam li što očekujem od sebe? Da. Što želim? Ne. Što mi je trenutno potrebno, a što ne? Opet, ne. Pa, mislim da bi sada odgovor na ono pitanje «Znali uopće što hoću?» glasio: NE. Često idem protiv same sebe, ne slušam ono što JA zapravo govorim. Zanemarujem ono što JA zapravo želim. Previše put sam se povodila za masom. Znam da nisam jedina, da ima još puno ljudi koji su baš kao i ja. Polu neshvaćeni, u općem neznanju što žele od života.
Ljubav: jedno veliko megasranje (ispričavam se na izrazu). Ne generaliziram. Govorim iz vlastitog iskustva. Toliko me puta bacila na dno zato što sam voljela onog koji nije volio mene. Toliko puta sam plakala zbog nje. Još uvijek plačem. Varljiva je. Često je miješam s opsesijom. Upravo zato nisam znala što zapravo osjećam: Amor o Obsession? I totalno me zbunila. Ona moja «ispravna» odluka ispala je totalno kriva. Njome sam povrijedila samo sebe. Za ono što sam mislila da je ljubav, ispalo je opsesija. Dok za ono, što sam smatrala nekom vrstom povlastice i uzimala zdravo za gotovo, to je ispalo kao ljubav. Toliko o mojoj «ispravnoj odluci». Uostalom, naslov vam sve govori.
Za sve one koji me vole unatoč svemu.
Post je objavljen 24.09.2007. u 10:18 sati.