Bliži se vrijeme odlaska u bolnicu. Nervoza se osjeća već par dana i čini se da raste. U želji da se bar malo smanji imam neke obaveze koje trebam što prije obaviti. Odlazak doktoru po uputnice koje mi trebaju, depilacija i lakiranje noktiju, pakiranje, par kava koje trebam obavit i naravno prije samog odlaska par sati mira s dragim. Imam tri dana. Danas mislim obaviti doktoricu i samo uređivanje plus pakiranje. Paničar kakav jesam moram se gotovo uvijek spakirati ranije. Tako si dajem mogućnost da se sjetim još nekih sitnica koje mi nisu pale na pamet i dobivam dovoljno vremena da ih nabavim. S obzirom da ne smijem nositi puno stvari, moram odabrati što nosim, a ne samo potrpati gro stvari. Moram odabrati jednu knjigu koju želim čitati ta dva dana. Moram napraviti vezicu za oko vrata tako da ploču mogu nositi svuda sa sobom. Kupila sam si i bilježnicu ako ću poželjeti nešto trajnije zapisati. S obzirom da ne znam kakve su mogućnosti za tuširanje nosim vlažen maramice. Uostalom sumnjam da ću se htjeti puno micati sa iglom u sebi i čak neko duže vrijeme nakon što ju izvade. To mi se čini ipak kao najgroznija stvar koja me čeka. Ipak ja se užasavam svoje ruke par sati nakon vađenja krvi, kamo li ne nakon ili za vrijeme nošenja tolike igle toliko dugo....fuj.
Uglavnom šutnja mine gine i to me malo plaši, jer nikad nisam šutjela, gotovo nikad. Možda na par minuta kad sam se na nekog naljutila pa sam bila u ignor fazi. Sve me frka kako ću obavljati svakodnevne poslove. Ljudi očekuju od drugih da govore. Ne mogu ući u gradski prijevoz jer ako moraš s nekim komunicirati u busu nije baš zgodno da mu na ploču napišeš: Idete li na slijedećoj dole? A ni vožnja automobilom mi se ne čini prelaganom... Ne znam najradije bi ostala doma, no vidjet ćemo kako će se situacija odvijati. Možda će mi biti lakše nego što zamišljam. Uvijek se trudim zamisliti najgore tako da me ništa ne može negativno iznenaditi.
Primijetila sam da mi se apetit pojačao od straha da ne budem gladna. A i više pričam (ako je to moguće) ili barem razmišljam o tome. Čak i je palo na pamet da se snimim kako govorim. Čisto ako operacija krene po zlu da se mogu čuti... Koji sam ja paničar. J No znam da me to više puta spasilo. Uvijek kad misli da će sve biti uredu nije. Većinu puta kad mislim da će biti strašno nije. Tako da možete zaključiti zašto se ne borim protiv svoga pesimizma. Volim se oprostiti s ljudima prije velikog puta. Lakše mi je tako. Mislim da ću i sad to učiniti. Mirnija mi je savjest.
Puse svima.
Post je objavljen 24.09.2007. u 10:14 sati.