Marketing
depresija
da odmah na početku kažem, ovo je post gdje se jadam, pa možete slobodno prestati čitati na samom početku...mogu nastaviti neprijatelji koji će guštati i imati "štofa" za ogovaranje, a znam da ima i takvih.....post nije niti zabavan, niti smješan.....zato bježite..........bježite glavom bez obzira...........iš, iš, iš....
tko sam ja?????? dali zaslužujem sve ovo što imam???? dali uopće išta zaslužujem??? .......trenutno bi sama odgovorila na to ovako: ja sam nitko i ništa i zaslužujem batine.....da se mogu sama istući i na taj način izbaciti tog vraga koji me drži svojim kanđama, ili sam taj vrag ja sama??? eto, kako god okrenem, nikako da u sebi nađem nešto zbog čega bi se pohvalila.....
već me dugo drma, ali dolazi jesen a time sam ja u sve većem badu.......možda će se netko zgorziti, ali otvoreno ću priznati da bolujem od depresije i s time se borim (s doktorom) već više od 3 godine........prve znakove sam imala sa 20 godina, ali to tada nisam shvatila ozbiljno....tada su se pojavili prvi napadaji gušenja i kada mi je svekar pogledao ekg, rekao mi je da je sve to posljedica nerviranja i da bi bilo dobro potrežiti pomoć, da to nije sramota.......ali ja mlada i naivna nisam to poslušala........poslije toga se svašta događalo, stresa i straha ko' u priči.......negativna okolina......ma, da nabrajam bilo bi puno, no sve je to dovelo jedanog dana (znači nekih 20 godina) da puknem i potražim pomoć......u stvari, završila sam na hitnoj i to je bilo zadnje što mi je definitivno pokazalo da se trebam zabrinuti za svoje zdravlje.........svu unutranju bol koju pokušavaš sakriti da drugi ne vide, nekako mora izaći, pa sam tako na sebe nakalemila neke bolesti koje mi sve ovo još dodatno otežavaju.........ustvari, ovo stanje njih pojačava.....kaže se da svaki potisnuti osjećaj u organizmu stvara neku izraslinu, eh, ja ih imam koliko hočeš......
isto tako znam da svatko u životu ima svoj križ, i stvarno se divim ljudima koji ga nose i ne dopuštaju da ih previše slomi.........eto još jednog razloga da samu sebe potcjenim, ali kako nebih kada znam ljude koji su prošli i gore stvari od mene, pa su puni enerigije i pozitive, a ja sam pokleknula......bljak, bljak, bljak.....
ali da vam iskreno kažem, isto tako je grozno se boriti s tim ogromnim neprijateljem tvoje sreće i zadovoljstva....kada se desi nešto strašno, Bog mi da snage i volje da u tim trenucima razmišljam trezevno i savjesno, ali kada se sve smiri, moje unutarnje zvijeri me počinju trgati....
nakon godina borbe s tom bolešću, znam s čime se borim i da ću jednog dana uspijeti.....jedan dio mene vjeruje u to, ali ima jedan dio mene koji me zločesto vuče natrag....nemate pojma kako je to kada znate što će vam pomoći i pokušavate to učiniti, a taj zločesti vam stavlja stotine kila utega i neda vam maknuti......doslovce osjetim fizičku bol u nogama, rukama, prsima od truda i želje da se pokrenem, ali stojim kao ukopana......to je onaj dio koji još uvijek ne dozvoljava da se promjenim.....katkad ga uspijem svladati i ignorirati ga, ali nakon nekog vremena osjećam se toliko iscrpljeno i slabo. Znam da, dozvoljavanjem tog zlog bića u sebi, nekako nesvjesno sama dopuštam da on ovlada samnom, ali očito je da sam se predugo s njime "družila" i da mi je katkad lakše se prepustiti onome kojeg predugo poznam....glupo je reći da se čovjek može saživjeti sa gledanjem na svijet i sebe u crnoj boji, da nam je lakše biti tužan nego veseo, da je lakše patiti nego biti sretan......da, lakše je u tom smislu što se bojim sreće, ako se prepustim sreći i počnem tako živjeti i ako se opustim, a netko mi to najednom uzme???? taj strah da ću se morati nakon sreće vratiti tuzi, mi neda da budem sretna. Glupo zvuči, zar ne? Općenito sve glupo zvuči, i sama katkad s nevjericom slušam samu sebe.
U svemu mi je najgore što najmanje volim sebe, a kada ne volim sebe, smatram da me nitko ne može voljeti, da sam svima na teret, jer sam sebi ogoroman...to me tjera na povlačenje u sebe, zatvaranje u kuću....mislim da, ako se s nekim i vidim, da ću ga opteretiti i oneraspoložiti, a to svojim društvom nikako ne želim.....i ja volim vesele i dobre osobe i kada se osjećam da to mogu biti, tada ću i otići u društvo.......
sada se trenutno uspijevam kontrolirati da doma koliko toliko odrađujem svoje obveze kao i na poslu, da pružim obitelji što im treba, to me čini veselom.....ali me svaki " izlazak na sunce" prži kao vampira koji može živjeti samo u svom mraku....
obzirom da sam bik po horoskopu, očito je da su mi i zvijezde nakalemile onu poznatu lijenost bikova, pa ta lijenost i mene sputava da dobro zasučem rukave u rješavanju svojih unutarnjih boljki, već mi je lakše se bikovski zavaliti u krevet, okružiti se klopom i time još više pogoršavati stvari. Svjesna sam da se moram boriti, teoretski sve znam, mogla bi i sama biti psihijatar ili psiholog, ali tu teoriju mi je teško primjeniti na sebe samu, katkad uspijem, ali to je mic po mic........
onaj dobrica u meni je sretan kada možemo učiniti dobro nekome, kada smo veseli i smijemo se, kada uživamo u svakoj minuti, kada uživamo u svemu dobrome što nam se dešava, u divnim ljudima koji me okružuju, u mojem djetetu koje mi je sve na svijetu i za koje želim još dugo živjeti i uživati u svakom trenutku njene sreće, doživjeti njene uspijehe i pomoći da prebrodi neuspijehe, jer su sastavni dio svačijeg života. Veselimo se svakom druženju, veselimo se svakom jutru kojeg dočekamo i tome da ćemo taj dan proživjeti najljepše što možemo, svjesni da može biti prepreka, ali nije nije nepremostiva......lijepo mi se probuditi s tom dobricom jer tada volim i sebe, tada vidim u sebi puno dobroga..........ali kada se probudim sa zločkom, ono mi otežava ustati iz kreveta, a da ne govorim kakve sve ružne stvari šapće u uho tijekom dana i sve ono dobro pretvori u loše......najrađe bi ga zadavila......
ako ste izdržali čitati ove bljuvotine, evo i stručnih natuknica o toj boleštini, koja nije smrtonosna, ali stvarno ju nebih niti neprijatelju poželjela.......
što je Depresija?
Depresija je bolest raspolozenja koja zahvaca i tijelo i misli. Najlakse je upoznati depresiju kroz osnovne simptome:
Gotovo obvezni simptom je nedostatak zivotne radosti ili barem smanjenje uzivanja u mnogim aktivnostima u odnosu na period prije bolesti.
Osjecaj tuge ili zalosti koji nije uzrokovan nedavnim gubitkom. Bolesnik se nekada osjeca vise prazan nego tuzan, ili navodi da je istovremeno i tuzan i prazan
Bezvolja, kao gubitak interesa za hobije i sve u cemu je bolesnik prije uzivao
Strah se javlja kod mnogih bolesnika, najcesce vezan uz misli kako ce se nesto lose dogoditi
Smanjenje sna, najcesce kao nesanica i rano budjenje, ali kod mladih osoba i kao pojacana potreba za snom
Lose misli najcesce o bolesti, samoubojstvu i smrti
Teskoce u donosenju odluka
Niska energija i brzo umaranje
Osjecaj krivnje, bezvrijednosti i bespomocnosti
Stalne fizicke smetnje kao glavobolja, probadanja, zanosenje, kronicni bolovi
Razdrazljivost
Nemogucnost opustanja
Gubitak tjelesne tezine ili debljanje
Što je Anksioznost?
Ubraja se medu najcesce pshicke poremecaje. Oboljeli zive u napetom iscekivanju da ce se nesto strasno dogoditi. Crne slutnje i zebnja guse radost zivljenja. Ipak, djelotvorna pomoc postoji!
Generalizirani ili opci anksiozni poremecaj ocituje se:
Slobodno lebdecim i neodredjenim strahom,
Strasljivim iscekivanjem,
Tjeskobom i strepnjom,
Unutrasnjim nemirom,
Psihomotornom napetoscu,
Hiperaktivnoscu autonomnog zivcanog sustava
i specificnim oblicima ponasanja.
Opci anksiozni poremecaj (OAP) je najtezi oblik straha koji spada i medu najteze psihijatrijske poremecaje.
Teško je živjeti s depresivnom osobom, razumjeti što se s njom događa, a da se ponekad ne razljutimo i ne krivimo je za stanje u kojem se nalazi. Jedan od najbeskorisnijih savjeta nesretnom patniku glasi: "Saberi se, potrudi se" i slično. Uistinu, on može prikriti svoja osjećanja, ponašati se kao da je normalan, šutke nastaviti s radom, premda pod velikim pritiskom. Depresivne osobe ne traže da budu depresivne i takve primjedbe samo povećavaju njihov osjećaj osamljenosti i nesreće.
i na kraju, voljela bih reći da vjerujem da će biti bolje jer imam toliko divnih ljudi oko mene, i kada ih se sjetim, svjesna sam da nije svijet toliko crn, da postoje anđeli koji su tu, iza leđa, i dragi Bog koji me čuva......
Post je objavljen 24.09.2007. u 08:20 sati.