n@t@





Tvoja kozha od satena
njezna kao svila koju dodiruju poljupci noci
mirise jos u mom sjecanju na najmirisniji cvijet ruze
na svjezu , rosnu travu doma mog ...
U mjesecevim nocima moje ruke traze te
dok za tobom ostaje uzdah koji jos gori na tvom ramenu…
Negdje u mislima
spusta se poljubac na tvoj topli vrat ...
A ja samo sam sjenka pod carobnim nebeskim zastorom
sto naglasava tu ljepotu andjela …
Zaludit ces mnoge jos ljepotom svojom raskosnom ,
pokretima svojim zanosnim ...
Dive ti se kao bljesku u purpurnom zalasku sunca
koji odlazi negdje u beskraj
i za sobom ostavlja odusevljavajuce poglede .
Bit cu san morske prerije
sto kroz igru trazi te u carobnoj spilji
gdje se krijemo od pogleda
... i bit cu kriz od zada
na preplanulim grudima tvojim ...
Nosi me do obale mora
tu gdje noci upijaju
Venerin sjaj ,
tamo gdje budni smo docekali jutro ...
Ja opet bit cu vitez tvoj
sto srce tvoje nosi u srcu svom ,
sto se bori s dubinama
gdje stoluju sjecanja
i mrijesti se studen ...
Ti bit ces moj stit
ocvrsnuo od pobjedonosnih godina ,
preplanuo od zelja davnih
koje duh nasih godina
cuva u zagrljaju svom ...
Tvoja potamnjela ledja
jos uvijek pod prstima mojim
gore od uzdaha ...
Godine otisle u nepovrat kao najveca kazna
sad sam samo kao kriz od zada
kao obala napustena,
gdje noci upijaju Venerin sjaj ...
Post je objavljen 11.05.2008. u 00:04 sati.