...Nije da se nešto ne usuđujemo napraviti zato što je to teško, već je to teško zato što se ne usuđujemo to napraviti...
...izgubila sam jedinstvene trenutke u životu jer sam plakala umjesto da se smijem,to sam prekasno shvatila...možda pokušavajući opravdati plakanje teškoćom življenja,teretom koji nosim samo zato što sam čovjek...i sad umjesto plakanja biram borbu,borbu za bolje sutra,ne,ne za bolje,za bilo kakvo sutra,jer ga moram dočekati zbog onih dragih ljudi...zbog ljudi kojima sam potrebna,koji su potrebni meni...njima govorim da ne plaču,da je prošlost prošlost,a i sama živim u prošlosti,čekajući da se ponovi i vrati mi osmijeh u ledene oči...sjećam se,ti si govorio da su sjećanja i patnja za budale,da treba živjeti sada,rekao si i da se ne brinem što će biti jednoga dana...sad pokušam zaboraviti sve tvoje riječi,a onda ih ponavljam samoj sebi,uvjeravam se da si bio u pravu,pokušavam na trenutak biti opet s tobom...ali nije važno,ne...
...ponekad poželim da sam samo lutka,koju si voljeo dok nije pukla,kad slomiš je ne plače...
Post je objavljen 23.09.2007. u 17:46 sati.