Marketing
Danas otrovna
Just little things in our lives can make us sad.
For sure.
______________________________
Okrhnuta lica nezamislivo bijednih
djevojaka s kraja stoljeća
zavijenih u prozirnost
simonistima otvaraju vrata.
Drukčije položene sjene zatvaraju
Boje smjehova iza stepskih
svjetova.
Strepnja opkoljena usnama
otrovnim prosipa
protekle sate.
Pojave iz kaotične mašte
oskvrnjuju nadolazeću
žutost s prozora.
Mirisi jeseni odnesoše vlastitu mene.
________________________________
In memoriam
Antonela; crvenokosa djevojčica iz odvojka moje ulice, naučena
nasmiješeno prolaziti mojom ulicom, izrazito plavih očiju, gledavši
svijet s nekih drugih stajališta. Sjećam je se još kao devetogodišnje
djevojčice koja je osvajala smiješkom, sjećajući se igre skakavca ili
lovice s njom. Sjećam se svog sedmog razreda kada me upoznavala
sa svojima, za mene tada velikim, osmašima, proslave njenog
rođendana, odlaske u dvoranu na utakmice.
Iako zadnje dvije godine i nismo u baš prevelikom kontaktu, žao mi je.
Žao mi je što joj nisam prišla neki dan kad sam je vidjela, već sam
je samo pozdravila. Žao mi je što je više neću sretati na ulici. Žao mi
je što se više neću moći diviti njenoj izrazito crvenoj kosi. Žao mi je
što više neću moći slušati onaj njen smiješan naglasak i uvrnut
smijeh. Žao mi je što je otišla tako iznenada, bez riječi. Što je nema.
Što je bespovratno otišla, još jedna, uvijek nasmijana, vrlo lijepa,
sedamnaestogodišna djevojka, koja je u sebi držala nešto što ju je
strašno proždiralo, a bilo je jače od njenog života. Žao mi je. Jako.
____________________Počivaj u miru._______________________
______________Srest ćemo se jednom, tamo Gore._____________
Post je objavljen 23.09.2007. u 17:32 sati.