Jednog je jutra starac teško hodao prema crkvi po blatnjavom putu i razmišljao kako više ne može ići svaki dan na misu. Obazre se i vidi mladića kako hoda iza njega i nosi buket crvenih svježih ruža. Upita ga što to radi? Reče mu mladić. «Ja sam tvoj anđeo čuvar i svaki dan kad ideš u crkvu na misu, iza tebe skupljam ruže. Iza svakog tvoga koraka izrasta po jedna ruža. Njima će biti okićen tvoj put u vječnost. Nemoj odustajati od svete mise i onda kad ti je teško po blatu, snijegu i vjetru. Nagrada te čeka.» I anđeo otiđe.
Koliko je nama teško otići nedjeljom na sv. misu? Koliko smo se samo puta nedjeljom probudili i samo okrenuli na drugu stanu i nastavili spavat? Umjesto da nam to bude neka pokora, okrenimo to na vedriju stanu. Pronađimo u sv. misi nešto što će nam se već pri izgovoru te riječi lice nasmijati.. Sijetimo se samo kako ćemo primjerice doći u kontakt sa našim Spasiteljem, kako cemo opet vidjeti prijatelje Framaše ili jednostavno kako ćemo opet čuti jednu od najdražijih nam duhovnih pjesama.. Jer kao što i pričica kaže sv.