Marketing
Jesen...
Prvi dan Jeseni...obožavam to doba...pa...moglo bi se reči da mi je najdraže...iako volim sva godišnja doba na drugačiji načina...ali jesen je nekako posebna...bas zato što je prvi dan jeseni olučila sam napisati post... U zadnje vrijeme sam pomalo opsjednuta vremenom koje prolazi...ha...mozda sam luda(vjerojatno jesam) ali tako često imam osjećaj da neki važni trenutci u mom životu prolaze koje ću vjerojatno zaboraviti...a to nikako ne želim... tako i prvi dan jeseni...to je nesto što se događa rijetko...jednom godišnje....takve trenutke želim pamtiti makar i nisu nešto prevažno
Baš sam neki dan prolazila kroz stare postove...kako je to lijepo sjetiti se stvari koje si mislio da si već zaboravio...drago mi je da sam otvorila ovaj blog...na taj sam način zabiljažila svoje snove, želje, sjećanja, dobre, loše, važne i nevažne trenutke u mom životu koji bi u suprotnom izbljedili iz mog sjećanja...kad samo zamislim kolikku dragocijenost bi izgubila da nisam otvorila ovaj blog...ma ne želim o tome ni misliti...
Da se vratim na izvornu temu...volim jesen......sav taj spektar toplih boja lisća koje pokriva zemlju...crvena, žuta, smeđa...i onda iznenada padne kiša i sve to uništi...ah...baš kao moj život...lol...
Zapravo nemam se na što požaliti...super mi je...people u razredu su mi zakon
...bojala sam se da cu upasti u razred s nekim umisljenim facama...al svi su tako super...ne bi ni sama mogla pozeljeti bolji razred...
ALI...koliko kod je nova ekipa dobra...nikada neću zaboraviti onu staru...moju prvu i najbolju ekipu iz osnovne...prošli tjedan sam se našla nekoliko ljudi iz osnovne...joj kak mi ne dostaju...svi smo bili ko braća i sestre...zapravo, zajedno smo odrasli...tu su bila prva prijateljstva, prve ljubavi, prve prave sveđe...kad samo pomislim koliko smo se promijenili i odrasli u ova zadnja četiri mjeseca...vidimo to po sebi...a i drugi su se promijenili...ali ne smeta mi...zato što znam da kad se nađemo zajedno, još jednom dobijemo priliku biti samo ona bezbrižna djeca...koja samo bili kroz osam godina svog djetinjstva...heh...ne mogu si ni zamisliti veličinu tih riječi...koliko je to dugo vremena, a tako je brzo proletjelo...ali...zato lijepo imam stare postove i fotkice kojima se uvijek mogu prisjetiti kakva smo sretna djeca bili...
Pa, to bi bilo to...bolje da zavrsim s pisanjem prije nego se rasplacem...lol...a sta mogu...takva sam...a ovaj klavir što sviraju susjedi ispod mene baš i ne pomaže puno...iako je skladba vrlo lijepa...heh...ništa ljudi...napuštam vas...za sada...komentirat ću vam blogove, a komentirajte i vi moj...lolim vas...kissach....
Post je objavljen 23.09.2007. u 13:17 sati.