Uočili smo momente događanja kruga! Razumjeli smo jezik kojim se ono izražava! Možemo li učiniti prve korake u praćenju samog događanja? Možemo li razgovarati jezikom kojim se pravo i kružno međusobno razumiju?
Unutar kvadrata na crtežu 1., u njegovoj kružnoj dijagonali prepoznali smo cjelinu kružnog. Pravo i kružno su tu zajedno. Ova cjelina nije neko jedinstvo koje bi događanje kruga u svom razvoju trebalo doseći, već jedinstvo koje se mora napustiti da bi daljnji razvoj događanja uopće bio moguć. Cjelina se kao takva mora prepoznati, što znači da se momenti u njoj prisutni moraju najprije distancirati a zatim i razdvojiti.
Izlazak kružnog i pravog zatvorenih u kvadrat na crtežu 1. se ne događa rutinski kako bi se to moglo zaključiti iz crteža 2, odnosno, tako da pravo i kružno iz četvrtine kružnog luka naprosto izlaze u stranicu zlatnoreznog pravokutnika – iz dubine prostora kruga u puninu kruga. Lako je nama dubinu do punine kruga postaviti i reći kako jedno iz drugog proizlazi. U događanju kruga pravo i kružno moraju sami naći put svog izlaska, a mi moramo vidjeti što čine da bi ga našli, što se s njima u tom njihovom pokušaju izlaska događa. Mi moramo vidjeti koje to prepreke priječe momentima događanja kruga da u potpunosti sebe zaokruže, da uistinu budu ono što bi trebali biti.
Te prepreke su neautentično razumijevanje cjeline u kojoj se momenti nalaze, njihovo nerazumijevanje sebe samih, svog vlastitog htijenja, nerazumijevanje onog drugog momenta, njihovo međusobno neslaganje.
Da bismo sve to vidjeli nisu nam dostatni crteži 1 i 2. Treba nam Stablo razumijevanja događanja kruga. To je prikaz koji događanje kruga događajući se samo iz sebe izvodi. Podsjeća na labirint. Središte labirinta je ono što smo prikazali na crtežu 1 - cjelina kružnog u okviru kvadrata. Taj smo kvadrat označili slovom C. Iz tog središta cjelina kružnog može izići u četiri pravca. U desno dolje - u zlatnorezni pravokutnik (A). Taj smo izlaz pokazali na crtežu 2. Cjelina kružnog hoće izići u A - u puninu događanja kruga, ali ona nema znanja i moći da to izvede. Ona unutar sebe još nije distancirana na pravo i kružno, a kamoli razdvojena. Bez tog distanciranja i razdvajanja nema izlaska u A, a cjelina, dok joj se to distanciranje i razdvajanje ne dogodi, to i ne zna. Cjelina kružnog mora također shvatiti u što je to ona zatvorena. U stranici kvadrata, unutar koje se nalazi, mora prepoznati pravo vanjsko. To pravo vanjsko odgovara onom pravom koje ona u sebi nosi, a zovemo ga pravo unutrašnje. Ta dva prava su dva aspekta jednog te istog pravog i moraju se ujediniti. Ujedinjavanjem se događa razdvajane pravog od kružnog, oslobađanje jedno od drugog. Ta sloboda je preduvjet da bi se mogli naći zajedno u poziciji A, da bi se dogodio izlazak u desno. Ukoliko cjelina kružnog to ne zna krivo će se postaviti prema pravom vanjskom. Umjesto da ga pridobije i s njim se ujedini ona će ga se pokušati riješiti tako da ga uništi, ne znajući da sebi čini ono isto zlo koje njemu nanosi.
Mit nam kazuje da se u labirintu nalazi čudovište minotaur – pola bik, pola čovjek. Prekrasna slika cjeline kružnog koja se mora distancirati, pa razdvojiti da bi se njeni momenti mogli uistinu spojiti. Pogledajmoje na Picassovom crtežu nastalom ka skica za Guernicu 11. svibnja 1937. Čovjek zarobljen u ono životinjsko ne smije se tog životinjskog osloboditi ubijajući ga, već prevladavajući ga. To životinjsko je njegov vlastiti, još neosvojeni aspekt. Picasso je svoju domovinu prepoznao u simbolu jednog takvog bika. Promatrajući kako se sprema bratoubilački, građanski rat, dobro razumijevajući što se to događa upozoravao je na to mnogim svojim radovima. Spomenimo još jedan crtež koji je nastao kao skica za Guernicu. Datiran četiri dana prije minotaura. On pokazuje bika kojeg djevojčica sa svjetiljkom hoće smiriti i u pravom pravcu usmjeriti. Tu djevojčicu sa svjetiljkom prepoznajemo u ženi sa bakljom na Guernici. Ona i ovdje pokušava učiniti isto. Ma kako bik bjesnio, ma kako bio slijep na sve što se događa, ma kako gasio svako svjetlo preobražavajući ga u bombe, poziv na život u kojem gori svijetlo uma, razumijevanja toka života, razumijevanje događanja koje dovodi do čovječnošću osmišljene cjeline, ima smisla.
Ponovimo, ne ide cjelina kružnog iz četvrtine kružnog luka u puninu zlatnoreznog pravokutnika A po pukom mehanizmu. Ona bi htjela u puninu - u A, izaći, ali joj se u tom izlaženju događa nešto posve od toga različito. Umjesto da izađe u desno, u puninu, ono izlazi u lijevo, u širinu u pozicije D, E, F, I.
Kako se taj izlazak događa? Kvadrat C ima u sebi uz kružnu dijagonalu i pravu dijagonalu. Njena duljina je korijen iz 2. Ako se u desno, u poziciju A događa izlazak kružne dijagonale, u lijevo u poziciju D događa se izlazak prave dijagonale duljine korijen iz 2. Ako kružna dijagonala izlazi u stranicu zlatnorezng pravokutnika A, prava dijagonala izlazi u stranicu pravokutnika D . No, ovim izlazak u lijevo nije završio. Pravokutnik D ima u sebi dijagonalu duljine korijen iz 3. Ona izlazi u stranicu pravokutnika E. Njegova dijagonala je korijen iz 4 (odnosno promjer kružnice 2). Izlazak se nastavlja tako da ta dijagonala izlazi u stranicu pravokutnika F. U njemu se ponovo uspostavlja odnos kružnog luka i prave dužine i to kao odnos polukružnice i promjera.
Odnos polukružnice i promjera u poziciji F i odnos kružne dijagonale i polumjera u poziciji C je, duljinski gledano, jedan te isti odnos. Ali mi ne gledamo duljinski odnos. Mi hoćemo vidjeti kako stoji stvar sa cjelinom kružnog. Da li je u polukružnici u pravokutniku F još uvijek prisutna cjelina kružnog? Gdje je pravo vanjsko, gdje je pravo unutrašnje? Mogu li se oni ujediniti i tako dovesti do odvajanja pravog i kružnog, do slobode, unutar koje je moguće puno odnošenje među njima?
Razumijemo li jezik događanja kruga vidjet ćemo kako polukružnica više nije nosilac cjeline kružnog, odnosno jedinstva pravog i kružnog momenta. Pravo unutrašnje je u ovom širenju iz kružnog luka izašlo i sad se nalazi u dužini promjera zajedno sa pravim vanjskim. Promjer u onom svom dijelu koji se nalazi u drugom kvadrantu predstavlja pravo vanjsko, a u drugom svom dijelu predstavlja pravo unutrašnje koje je u procesu širenja izašlo iz kružnog luka. Odnos polukružnice i promjera nije odnos kružnog i pravog kakav nalazimo u dubini prostora kruga u poziciji C. Tog odnosa više i nema jer u kružnom luku nije više prisutan pravo unutrašnje. Ovo uspostavljanje širine prostora kruga upozorava da se krug više ne smije događati u istom pravcu. To bi dovelo do ukidanja i same širine prostora kruga u jednodimenzionalnoj odredbi kruga – u poziciji I.
Pozicija I se ne smije dogoditi. U njoj se gubi svaka distinkcija: i ona između kružnog i pravog i ona unutar pravog kao pravog vanjskog i pravog unutrašnjeg. U poziciji I uspostavlja se noć nediferenciranog jedinstva. Pozicija F je pozicija u kojoj gori svjetlo refleksije. Tu cjelina kružnog može vidjeti da je odlaskom u širinu izgubila pravo unutrašnje i da u daljnjem toku može izgubiti sebe samo. Ona može vidjeti da je izlaz, kakav je ona htjela, ne znajući zapravo što hoće, nemoguć i uočiti zašto je on nemoguć. Ako cjelina kružnog hoće u puninu mora se ponovo uspostaviti i to vraćanjem u dubinu prostoru kruga C. Događa se to kao ulaženje stranice u dijagonalu preko pozicija E i D sve do pozicije C. Ponovnim dolaskom u C ona vidi što prije nije vidjela.
No, do izlaska u A neće ni sada doći tako lako. Prepreke koje se pred momente događanja kruga u pokušaju dosizanja A postavljaju još su teže od onih na koje su naišli šireći se preko D,E u F.