Nedavni medijski 'incidenti niskog intenziteta' s američke političke scene podsjetili su me na Georgea Orwella, koji je u eseju 'Politika i engleski jezik' napisao:
'Kaos u politici povezan je s opadanjem kvalitete jezika....Jezik postaje ružan i netočan zbog toga što na taj suludi ('foolish') način razmišljamo, no – s druge strane - šlampavost u izražavanju i omogućava ružne i netočne misli...Ako se želi u politici nešto popraviti, možda je najbolje početi upravo s jezikom.'
George Orwell je tridesetih godina prošlog stoljeća bio dio ljevičarskog miljea, gdje su se politički protivnici međusobno nazivali 'hijenama', 'bijesnim psima' i 'lakejima buržoazije'. No, mene ovdje više zanima 'netočan', maglovit jezik o kojem piše Orwell, jezik kojem je cilj manipulirati emocijama publike.
Dnevnik Washington Post piše o 'novom dnu' na koji se spustio politički marketing. Televizijska reklama jednog kandidata za lokalno zakonodavno tijelo u Virginiji sadrži slow motion snimku anonimnih blog-komentara koji 'idu džonom' na njegova protivnika. Zaključak reklame duge dvadesetak sekundi glasi: 'U njega zaista ne možemo imati povjerenja'.
'To je otprilike kao da ste snimili graffit u nekom podhodniku ispod željezničke pruge te ga stavili u reklamu' – kaže jedna stručnjakinja za politički marketing. 'Tvrdnje koje iznosite moraju biti provjerljive, a izvor informacije vjerodostojan' – ovako dosadašnju praksu političkog reklamiranja opisuje jedan njezin kolega. Treći pak upozorava da su 'većini ljudi, pogotovo osobama starije dobi, blogovi još uvijek nepoznanica, te ne znaju kako se može provjeriti istinitost objavljenog'.
Drugi primjer podmetanja nalazimo u medijskoj reakciji na intervju senatorice Hillary Clinton gay magazinu The Advocate. Novinar je demokratsku senatoricu koja želi postati američka predsjednica zamolio za reakciju na 'povremena govorkanja' da je lezbijka. Odgovorio je glasio: 'Ljudi o meni kažu mnogo štošta, tako da tome ne pridajem pozornost... To nije istina, međutim, ja ne mogu utjecati na ono što se o meni govori. Ljudi će reći što god im konvenira.'
Novinar je nakon intervjua izjavio da je sada 'potpuno, sto posto, uvjeren da je Hillary Clinton heteroseksualka'.
Internetski polit/trač-portali – koji polako postaju utjecajniji od dnevnog tiska – prokomentirali su Clintoničin intervju naslovima ovog tipa: 'Hillary Clinton: I am Not a Lesbian'.
Treći primjer. Organizacija MoveOn.org zakupila je prije dva tjedna u dnevniku New York Times reklamni prostor u veličini stranice gdje je objavila poruku sljedećeg sadržaja:
'General Petraeus or General Betray Us? Cooking the books for the White House’
Oglas s fotografijom zapovjednika američke vojske u Iraku, generala Davida Petraeusa objavljen je na dan njegova svjedočenja u Kongresu. Oglas implicira manipuliranje činjenicama odnosno laganje od strane vojske, a za račun Bijele kuće.
'Laganje' kada je u pitanju Irak u ovom trenutku je glavna tema predsjedničke političke kampanje, barem kada su u pitanju demokrati.
Mene je više zaintrigirala činjenica da se MoveOn.org – inače ozbiljna politička organizacija – odlučio na ‘igru riječi’ s Petraeusovim prezimenom. (Kao netko čije je prezime bilo predmet čestih šala mogu reći da me ova epizoda podsjetila na treći razred osnovne škole. Što je sljedeće – dugi nos, krive noge, bubuljičavo lice?) No, izgleda da je infantilnost ovog oglasa ipak imala odjeka – Senat je, na inicijativu republikanaca, uzvratio gotovo istom mjerom: umjesto da ga ignorira, novinski je oglas osudio posebnom rezolucijom.
‘Iščitavanje’ tuđeg prezimena, navođenje anonimnih blog-komentara koje je nemoguće provjeriti, inzisitranje da političar reagira na trač…
Izborna strategija ‘totalnog uništenja protivnika’ vjerojatno je jedan od glavnih razloga raširenoj apatiji među glasačima, koji nakon ovakvog televizijskog tretmana dolaze do zaključka da su ‘svi političari isti’. U Sjedinjenim Državama na predsjedničkim izborima uglavnom glasa tek nešto više od polovice ljudi s pravom glasa. Na izborima za Kongres, te na lokalnim izborima, glasa tek trećina.
Rješenje, bojim se, nije u pozivanju na elementarnu pristojnost. Za to je prekasno. Rješenje je u pomaku od ‘borbe mišljenja’ prema ‘raspravi o činjenicama’, te u ukazivanju na – kako bi to Orwell rekao - ‘netočnosti’ i ‘ružne stvari’ koje se s vremena na vrijeme pojavljuju u političkom dijalogu.
Toga se nedavno prihvatio novinar Washington Posta Michael Dobbs, u rubrici The Fact Checker. Dobbs provjerava točnost izjava predsjedničkih kandidata te im daje ocjene, od ‘jednog’ do ‘četiri’ Pinokija. Ne bavi se razlikama u mišljenju već provjerava činjenice.
Republikanac Fred Thompson izjavio je na jednom predizbornom skupu da su ‘Amerikanci prolili više krvi za slobodu drugih naroda, nego bilo koja druga zemlja u povijesti.’ Nakon što je naveo statističke podatke o američkim žrtavama u ratovima posljednjih stotinjak godina, te citirajući povijesne izvore, Michael Dobbs je Fredu Thompsonu dao ‘maksimalna’ 4 Pinokija.
Demokrat Mike Gravel izjavio je u talk-showu Billa Mahera da ‘Amerikanci postaju sve deblji i sve gluplji’. Provjera ove izjave vodila je Dobbsa do statistika Centra za kontrolu i prevenciju bolesti koje zaista pokazuju da su Amerikanci sve deblji. No, dio Gravelove izjave o ‘gluposti’ teže je provjeriti – piše Dobbs, koji je većinom konzultirao rezultate nacionalnih školskih testova, od kojih neki pokazuju napredak, a neki nazadovanje. Uglavnom, Mike Gravel je za svoju izjavu dobio tri Pinokija.
George Orwell navodi šest naputaka za poboljšanje kvalitete jezika u politici.
Njima bi trebalo dodati i načelo po kojem funkcioniraju izvještajne agencije poput Reutersa ili Associated Pressa, a to je ‘Just the facts, ma'am. If your mother told you she loved you, you'd check it out.’
U slobodnom prijevodu: čak ako ti i rođena majka kaže da te voli, ti to provjeri.
Post je objavljen 22.09.2007. u 22:13 sati.