... jer ne uspijevam oblikovati pjesmu za ovo što me zaokuplja. A zaokuplja me starenje, kako ga gledati, shvatiti, prihvatiti, zavoljeti. Pjesme iz prethodnih dana oplakuju gubitak mladosti; ali, ta je jadikovka jednako uzaludna kao što je starost neumitna.
A bijesna sam. Zato jer nisam imuna na predodžbu o ženi (= meni) staru 10.000 godina, potječe iz sakupljačke plemenske zajednice i vrijedila je za žene koje bi do 30. rodile 10-ak djece, od koje je većina umrla, a ona sama bi izdahnula negdje između svoje 40. i 50. I nitko se nije veselio njezinoj starosti: postala bi teret zajednici, a malo je mogla pridonijeti.
Zato imamo one priče o zlim staricama, vješticama, ali i mudrim ženama, vidaricama... I zato imamo kult mladosti (+ eksploatacijski motivi tehnološkog globalnog krupnog kapitala).
I zato se ja sad pitam imam li mjesto na svijetu - imam li ga uopće u vlastitoj glavi? Mogu li se voljeti ovakvu, jalovu, nevidljivu svijetu opsjednutom ljepotom mladosti (= plodnosti)? Ja, koja sam izabrala nemati djecu, i koja svoju tjelesnu ljepotu nisam šljivila pol posto dok sam je imala? Ja, koja ću postati još neprivlačnija nego što sam (svijetu, sebi) sad, utonut ću u boljetice svojeg tijela, njegovu krhkost i rok trajanja?
Pitam se, tko će imati posljednju riječ u mojem životu: ta drhtava spodoba ili samouvjerena žena koja sam povremeno uspijevala biti? Hoće li moje narativno ja pripovijedati iskustva sitničavo, zlobno, puno zamjeranja, beznađa i osude? Kako ću voljeti tu ženu kakva bih mogla biti?
Jer, jedino ako je zavolim, prihvatim, nagovorim da ne brunda i ne inati se, jedino se tako mogu s njom udružiti i postati podnošljiva sebi i drugima. Ali, u meni je još uvijek sva sila mladenačke bahatosti, uvrijedim se kad vidim da me muškarac ne zavodi, da mi žena ukazuje povjerenje jer ne može ni zamisliti da bismo bile konkurencija u utrci za sviđanjem, da me mladi više ne pitaju za mišljenje jer misle da njihovo pitanje ne bih uopće mogla shvatiti...
A ljuti me to što moje vršnjakinje potvrđuju sramotnost starosti. Što se povlače u sebe i razgovore o rogobatnosti svih drugih; što niječu svoje biće i glumataju mlađahnost; što škode svojem zdravlju zanemarivanjem menopauze i plaćaju to teškim, obogaljujućim boleštinama, od kojih jedna upravo umire... Zapravo, sad mi se zbog toga plače.
Ne zbog gubitka mladosti.
Post je objavljen 22.09.2007. u 12:09 sati.