Sa radija svira vijetnamski džez
i neke Davisove improvizacije
u prisjećanju što me lovi
za ogoljeli vrat i nateklo grlo
od suza što su negdje tu
taman zaglavile.
Zaklonjen sam od svih.
Tama se da rezati nožem
i znam da će sad biti onih
pametnijih od pametnog.
Ne želim izaći van.
Zaboravio sam na nas
između dva tona gitare
do sljedećeg takta
kad padaš na um
kao klavir na kojota
što je, ipak, jednom
ulovio pticu.
Zalud.
Ne želim izaći van
bez da ti kažem oprosti
na grimasi i ludosti,
na razmaženoj ljubavi
koju ponekad djetinje
osjećam za tebe.
Oprosti na egu,
i što te vrijeđam
iako ne želim.
Na radiju svira vijetnamski džez
što me iz nepoznata razloga
podsjeća na Pagea i Planta.
Kilometarski
improviziram
tamom.
Izvana i iznutra.
Sve dok ti
drugačijim tonom
ne otvoriš vrata.
Post je objavljen 21.09.2007. u 21:04 sati.