Utorak, 10. srpanj (slijedi, posve prirodno, ponedjeljak, 9. srpanj. Svaki je dan vikend, kaze Ptitchitza Down In The Gutter.)
Probudivsi se u 2 ujutro, nakon koliko-toliko probavljenih nakaradnih izopacenosti na poslu odjuceras, odlucio provjeriti nocni zivot u svojem novom susjedstvu. Rijecima: Veliko More, jedan prilicno shady ali otmjen na casablanka-nacin bar koji radi do 6 ujutro i u koji se ulazi prolazom kroz detektor metala, iza kojeg je uvijek stoji jedna prijeteca balkanska njuska, tako se cini na prvi pogled.
Bio sam u tom lokalu u nedjelju navecer po prvi puta i tom je prilikom detektor metala objavio uzbunu cim sam usao: sa sobom sam tih dana nosio laserski red-beam sniper suvenir koji je s druge strane kemijska olovka, a da se razvuci kao antena, na sto detektori metala redovno podivljaju radi metalnog kucista (a koliko mi se cini, red-beam laser je i ilegalan; prodala mi ga je jedna mrsava kineskinja u nekom marokonskom baru). Nakon sto su me u tom slicnim barovima u susjedstvu zapazili prvi puta (kad bih redovito ucinio jasnim svoj novacki status kao pridoslicu u susjedstvo na simpatican i razmjerno samozatajan nacin slowly working the room), vise se ne brinu sto o meni misle detektori metala. Nisu oni strumfovi. Tom prvom prilikom, par dana prije, nakon nekog vremena sam pocastio cijeli lokal i olaksan za 100 eura zasluzio paznju nekog cackalicasto-sumnjivog tipa u odijelu koji je cijelo vrijeme stajao naslonjen na zid i snimao situaciju, sve dok nije odlucio prici meni i izvjesnom P. iz Bugarske s kojim sam poceo pricati i obojici, bez rijeci, ispred nas na bar ostavio upaljac s logotipom bara, a koji evo jos i daaaaan danas koristim! Nesto prije, netom posto sam se smjestio za barom, Glavna mi je Zena Za Barom, neverbalno ponudila svoju konobaricu kao druzicu, izvjesnu N. iz Ukrajine, vrlo slatku. Koliko god osamljen, drugi dan za redom u istoj obleki te sam se nedjelje navecer ljubazno zahvalio na paznji i rekoh N. "I don't smell so good tonight. Some other time, hm?" Bez obzira na trenutnu deshperaciju, ja sam toliko zatvoren tip da mi je nezamisljiv Dojmljiv Seks s nekim koga sam pokupio te iste veceri: neke stvari jednostavno traze minimum vremena da dozvole intimnosti za non-vanilla seks varijacije kojima ja volim zacinjavati svoje krevetske vratolomije. Just not my style.
- Ti si iskren, rece Natasa upravo tako ili vrlo slicno, na ruskom (pardon, ukrajinskom).
- ? (ponesto zatecen)
- Iskren. Sincere. - ponovi ona.
To me je, umorne vanjstine, ozarilo iznutra. Mozda ja polako postizem svoju davnasnju nakanu da budem "an open book". Mozda me se zato toliki ljudi boje, a toliki drugi prihvacaju na prvu? It's not a bad way to lead one's life. The truth WILL set you free. Ja sam ptitchitza, i kao i ribe, smrdim (ili: mirisem, ovisi o perspektivi) od glave. Ptitchitza, slobodna i slobodoljubiva, Ptitchitza Ndegeocello!
Veliko Bijelo More je turski bar, i kao sto rekoh, nema tamo strumfova. Zelim reci, ljudskost se brzo prepoznaje, pa me je ovom drugom prilikom, u rane sate utorka, tip za detektorom metala uz gostoljubivu gestu pozdravio (dajuci do znanja da me prepoznaje) ali mi takodjer nekako signalizirao da je bolje da veceras ne dolazim, ili se meni tako ucinilo. Stogod bilo, cijenim i postujem gestu -- moja percepcija i interpretacija dogadjaja je bila izrazito senzibilna tih nekoliko dana. Dakle, u te sitne sate utorka ujutro valjalo je odluciti promijeniti plan. Uhvatio taxi (mali merceses A klase) iz kojeg je u spomenuti bliskoistocni bar upravo odgegao neki debeli tip u odijelu i rekoh, "ja bih nedze u lajf, vozi misko!"
- Centrum? B? A? Bi? S? - kao da mi se ucinilo da je rekao taksist, neki mladji napucani tip otmjeno-sportske pojave koja je bez rijeci signalizirala da je kuhan & pecen & da je sve na raspolaganju sve doli ima para da se naruceno i plati.
- Biassed, yes, that's what I am. Center is fine, - rekoh mu ja, nemajuci pojma sto me je upravo bio pitao. Mozda se raspitivao za moju seksualnu orijentaciju da bi znao bolje pogoditi destinaciju?
U centru prosetao ispred nekoliko otvorenih lokala i snimao paznjom polupijanu ali bezopasnu skvadru koja je bauljala po pjesackoj zoni. S nekim drmnutim latinoamerickim Indijancem porazgovarao malo o Isusima Kristovima. Tip "nije skroz doma", pa me je posljedicno odmah ocarao. Moglo se iz njegove nazovi-klosarske pojave i poluprogutanih rijeci odabranih iz svih (i nijednog) Jezika Svijeta iscitavati neka veca mudrost. Freakovi iz svih zemalja, ujedinite se (s freakovicama)!
Do cetiri ujutro put me naveo do obliznje centralne zeljeznicke stanice u Rotterdamu. Udjem u glavnu aulu s cikom koji mi visi iz gubca. "Hej, zabranjeno pusenje!" - povise mi jedan strumf u uniformi iz daleka. Okay, promuljah za sebe i odem van. Rotterdamski CS se preuredjuje vec ne znam koju jubilarnu godinu i izvana je sve u gradnji, poluotvoreno. Vidjeh metalnu ogradu s logotipom "Beta-fence". Beta-fence, ha! - to mora da je izraelska firma, pomislih. Nisu htjeli biti preociti pa ju nazvati Beit-fence da si ne bi smanjili promet medju arapskim naruciteljima, pa su posudili ime od slijedece civilizacije u susjeda, onu antickih Grkljana i njihove alfabetne posudbe zidovske latinice, alefbeita... Da nije Alef/Alfa-fense to je vjerojatno indikacija da najcvrsce ograde jos uvijek ekskluzivno plasiraju u domovini? Tko ce ga znati.
Iza ograde spazih ocaravajuci prizor niza velikih metalnih cijevi koje su bile okovane ili bijelim smrznutim isparenjima ili nekom snijezno bijelom pjenom koja se bljeskala na neonskoj svjetlosti, prizvavsi mi u pamcenje idilicne zime provedene u Finskoj. Tu sam zapalio jos jednu cigaretu, buljeci u cijevi. Bas me boli dal bum odletil u zrak, pomislih. Osjecao sam se krajnje izmoren i sve mi je bilo ravno. Prethodno sam ipak primijetio odsustvo znakova koji brane pusenje. Potom se vratih u glavnu aulu i pogledom koji mi je pao na nekog sarmantnog Crnca s jointom nekako se mahinalno uhvatim desnom rukom na dzepic na lijevom rukavu. Ne znam tocno zasto sam to ucinio, ali kao da mi se spontano omaknula neka gesta postovanja, ili nekog "bratstva i jedinstva", prema covjeku kojem ni jedno vrijeme nije dovoljno rano da ne bi bilo ljepse s dzokavcem. Ne pusim ja vise te stvari cesto, mozda jednom do cetiri puta mjesecno, a trudim se u tim prilikama biti sam i dobro raspolozen kad zapalim, ali ova nehoticna gesta je doprla do njega i on mi blagonaklono ponudi da dovrsim joint. A tko sam ja da odbijem takvu gostoljubivu gestu spram savrsenog neznanca? Razvedrilo me dozivljeti neki izraz naklonosti i postovanja (osobito u novom gradu i od neznanca) nakon prolaska kroz fleischmasinu proteklih dana i temeljito ispickaran tamo gdje to nikako ne bih smio biti: na poslu. Suho-razumski gledano, bio je to gresak, jer je Crnac ocito visoko bazdaren i pusi skunk (hibridnu travu koju inace izbjegavam jer udara i u fizickom smislu: you get high, while at the same time you feel really stoned), brzo sam shvatio po efektima...
Gdje cu sad? upitah se kako je dogorio dzokavac, pogledavsi tablu s polaskom vlakova. Sad je 4:10 ujutro, prvi vlakovi su za Haag u 4:51 i jednu minutu ranije u Hoek van Holland. Okej, idem tamo kamo me povede onaj vlak koji se prvi pojavi. Pala mi je na pamet zlocesta i vrlo, vrlo kontraproduktivna misao, (s obzirom na prozivljeno od petka) a ta je da ako zavrsim u Haagu, onda bih mogao Tustom Misu oprati sofer-sajbu s ciglom, a ako odem u Hoek van Holland onda cu praviti biljeske za ponovljeni posjet s kamerom. Mora biti dosta tzv. post-apokalipticnih industrijskih pejzaza u Kutku Holandije, vjerojatno tim dojmljivijih ako im se svjedoci dok puca zora. Bio sam posve pomiren sa sudbinom, dok mi je andjelchih na jednom ramenu slatko sugerirao jedno, a djavolchich na drugom jednako slatko sugerirao drugo. Eros i Thanatos u savrsenoj ravnotezi. Konacno! Konacno sam dovoljno umro. Sad sam gospodar vlastite sudbine. Nisam jos znao da mi prethodi ekskluzivna dobrodoslica na jucerasnjem doseljenju od ni manje ni vise doli rotterdamskog Gradonacelnika.
U to doba ulaz na perone je blokiran: mora se proci pored kontrolora s valjanom ulaznicom, tj. kartom da bi covjek imao pristup na peron. Odem do blagajne, gdje jedna sredovjecna strumfeta razgovara opusteno s nekom drugom strumfetom s druge strane saltera. Nedvojbeno vec pod utjecajem popusenog dzokavca, osjetio sam se pun pritajenog bijesa i ekstra nestrpljiv. Na trenutak je dzavolcic na lijevom ramenu prevladao i svoje sam nestrpljenje signalizirao time sto sam s crvenim laserskim zrakom prosao preko njene uniforme (ne znam je li primijetila, ali sugovornica zacijelo jest) i nakon nekoliko trenutaka se okrenuo i odlucio drugacije provesti tih nekih preostalih pola sata do vlaka. Na ulazu u stanicu nekom covjeku (po fizionimiji bi mogao proci kao Surinamac) pomogao napuniti velike metalne drzace za Metro, besplatne novine. Zajedno smo napunili nekih petnaestak paketa, prethodno ih raspakiravsi, kojih 1,500 kopija. Vratio se nazad u glavnu dvoranu i gledajuci semafor nestrpljivo lupkao s izvucenom sniper/olovka-antenom po metalnoj skeli. Bilo je svega nekih 6-7 drugih ljudi u peronu i nitko nije odavao da ih moje ponasanje brine ili plasi.
Jebemu, jos dvadeset i pet minuta do vlaka. Idem si kupit coca-colu. - pomislih. Otisao do automata koji mi je pljucnuo polulitarsku plasticnu bocu hladne cole. Slucajno mi je ispala iz ruke sto mi je posluzilo da ju nogom jednom-dvaput raspalim u daljinu i pokupim dok je skupljena pjena u boci vristala pod pritiskom. Olabavio cep tek toliko da pjena pocne prskati i hodajuci "krstio" dvoranu pjenom, naizmjence pokretima rukom prema naprijed pa slijeva na desno. Dopala mi se ta vizuelna metafora svog bijesa koji je pod strahovitim pritiskom kljucao u meni. Potom odlucio vlak docekati na svjezem zraku i krenuo prema blokadi s dvoje kartodrapaca, potpuno indiferentan prema cinjenici da nemam karte bez koje prolaz na peron nije moguc. Strumf mi je rukom zagradio prolaz. Od tog trenutka dogadjaji su uzeli brzi tijek i moje pamcenje pamti samo one dovoljno blistave detalje. Kad sam pod takvim naponom uglavnom pokusavam komunicirati neverbalno, sluzeci se izgovorenim rijecima krajnje sturo: naucio sam da tako postizem maksimalni dojam intimidacije. Pogledao sam ga nacin koji ga je ucinio vidljivo nervoznim. Ne pamtim kako se odvijao "razgovor" izmedju Ptichurine i Strumfa, ali pamtim da su se U ROKU OD KEKS pojavili sestorica drugih s drugacijim uniformama koji su me uhvatili za ruke (svih sest?) i da nisam pod dojmom i zbunjen odsetao do ulaza sa svima njima brzo bi me bili odvukli. Bio sam zapanjen: cime sam zasluzio ovakovu paznju, pitao sam se? Jes, moje ponasanje bi se moglo nazvati asocijalnim, ali izravno nisam nikoga ugrozavao niti mi je to bilo na kraj pameti, ali da se netko usudio prijeci crtu zahvalio bih Sotoni na prilici na iskalim sav svoj bijes. Ispred se pojavilo jos par uniformiranih tipova s nekim florescentnim dodacima na uniformi. Sudeci po nekim sifrirano-medicinskim porukama koje su razmjenjivali s gomilicom koja me drzala nepokretnim pretpostavljam da se radi o ambulantnom osoblju. Ne pamtim tocno sto su me i kako ispitivali, ali sjetio sam se s nekoliko dana zadrske da sam u jednom trenutku frustriran dojmom "da poruka ne dolazi do njih" i jos uvijek zabrinut onim navodnim blank-out epizodama od subote navecer koji nedostaju u mojem sjecanju u jednom trenutku povikao - What? What happened? Did I hurt anybody? What? Na trenutak me preplavio strah. Zbunjen i s poremecenom perspektivnom uslijed popusenog skunka pomislih da nisam mozda ozlijedio Tuskog Misa, pa da su zato tako skocili na mene? - Did someone got hurt? - ponovim. Da nisam mozda TM-a gurnuo s perona, prethodno ga posteno iscipelarivsi? "Why don't you tell me what's going on?"
Moja naivnosti i urodjena dobrodusnost se valjda nadala nekom razgovoru, ali u takvim prilikama, sad mi je jasno, RAZgovora NEMA. Ima samo odgovaranja na pitanja i to upravo u onom obliku, stilu i tonu kojeg pretpostavlja Autoritet. A iz moje perspektive (nekoga koga je cijeli tim ljudi zaskocio u trenutku Hudog Pogleda Kartodrapcu), moja zbunjenost i nevjerica ljudima u poziciji autoriteta kojima ova vremena teroristickih (samo)ubojica daju dovoljno razloga za shoot-first-ask-questions-later pristup, njima dakle se takva nevjerica i help-me-help-you dobrodusnost zacijelo cini kao Prkos i samo pojacava sumnju. Tako sam se odjedanput nasao u celiji, dva sa dva, s malim prozorcicem kroz koji sam mogao vidjeti svoju jaknu, torbu i cipele na podu uz zid s druge strane.
JAIL BIRDY
Negdje izmedju mojeg pokusaja ustanovljavanja o cemu je zapravo rijec i trenutka kad su se vrata celije zalupila preda mnom, dzokavac je poceo djelovati i pod dojmom paznje/straha s kojim su me tretirali puknuo me u visine vrlo dojmljivog high-a. "Postalo mi jasno" da umirem, upravo tamo, upravo u tom trenutku, ali nekako sam bio pomiren sa cinjenicom i s dragoscu je poceo pozdravljati kao kraj neceg neugodnog, a pocetak... cega? Ne znam. Poceo sam se u mislima pitati... jesam li ja neki samoubojica koji (ne)svjesno sa sobom odvlaci niz drugih ljudi u sigurnu smrt? Da. Koliko ljudi, vise od sest? Da. Mnogo vise od sest? Da. Vise od sest stotina, sest tisuca? Da. (Wow!!!) Ja sam inace "njezna dusa" i iako I DO NOT QUITE BRAKE FOR ANTS kao sto neke naljepnice na automobilima kazu, pauke i druge insekte koje uhvatim ako ikako mogu zive pustim da se snadju van moje domene na balkonu, a sasvim jednako pazljiv pristup mi je prirodjen i prema fellow-human-beings. Dakle, u tim trenucima iskrivljene perspektive i zamagljenog razuma moja je savjest bila apsolutna cista a razum i dalje pod izrazitim dojmom ja-protiv-svih kojeg su mi prethodnog dana u toj prekrasnoj organiziji u kojoj radim sasvim zorno logirali u id, ego i super-ego, sve odjednom.
Pa kako? (cu sve te ljude povesti sa sobom na Neko Bolje Mjesto u n-te dimenziju?), pitao sam se. Ona laser/kemijska olovka/antena stvarcica ziher u svojem vrhu (koji je jedini preostao nakon sto se antena bila raspala na nekoliko cjevcica mojim nestrpljivim udarcima po metalnoj skeli) ima neko apsolutno-jebacku atomsku bombu ili slicnu perverziju koju su danasnje tajne drzavne sluzbe uspjele proizvesti u tako minijaturnoj dimeniziji da stane i sam vrh of a ball-point pen. I ja sam taj koji ce tu briljatnu tehnolosku nakaradnost po prvi puta javno isprobati? Da. W.O.W. To ce bili vise od pola milijuna ljudi! Sutra ce cijeli svijet citati o nekoj jadnoj ptitchitzi koju su toliko izjebali na poslu da joj je fakat puko film i to u verziji na NAJVECEM JEBENOM EKRANU U POVIJESTI LJUDSKE CIVILIZACIJE. (Enola Gray ili kako li se vec zvala ona prva od dvije debele, primitivne bombetine koja je u Japanu u istom danu dovela do masovnog ubojstva na stotine tisuca civila u dva velika grada bila je znatno, znatno veca od ove bombe, i mnogo manje ubojita od ove minijaturne koju ja nosim u malom dzepicu na svojem rukavu!). Vjerojatno izazvano nesrazmjerom izmedju fizickog isrpljenja i masivnog ZAmora, PREmora, Umora nasprav ove fantasticne stimulacije mozga koji je presao u ekstaticni overdrive, dobio sam jasan dojam da se moji preostali trenuci zivota u ovoj dimenziji broje trenucima. Odjedanput taj silni broj umnazajucih slika i misli koje su mi se rojile postale su previse za zamagljenu svijest da ih procesuira i pamtim jednu vrlo lijepu sliku u kojem mi se ratio poceo usporavati u nekom spiralnom oticanju, kao voda koja u vrlogu ponad otvora u umivaoniku otice, ali sve sporije i sporije i... spo... ri... je...
Dvojica policajaca izasli su iz celije pretrazivsi me i zatvorili za sobom vrata. Hoce li se sada vratiti i obaviti body-cavity search, pitala se vragolasta ptitchitza. Bez obzira koliko su "opako" izgledali, nisu. Nit se imam cime hvaliti, nit se imam na sto zaliti. Mozda samo na jedno: da mi tijekom slijedecih dvanaestak sati u toj celiji nisu ni u jednom trenutku rekli zasto me tamo drze i koliko dugo to namjeravaju ciniti? Mozda samo na to, jer mozda su mi to rekli u trenucima prije bijelog mraka, a koje ja ne pamtim. U celiji, odjedanput osvjezen izglednom privatnoscu koja mi je dopustena (bez obzira na jednu vidljivu i jos dvije skrivene kamere u celiji), moj skunk high se mogao razmahati. Osjetio sam val fizicke energije i poceo setati ukrug u toj maloj, tek nesto vecoj od cetiri kvadratna metra, celijici, u carapama po tamnom podu od neidentificirane materije u kojoj su se svjetlucale cestite necega, a sto je mojoj masti dalo lijep podsjednik o nepojmljivoj velicini svemira i relativnoj irelavantnosti kako svakog od nasih pojedinacnih zivota, tako i planeta na kojem obitavamo i kojeg kao najstetnija vrsta nemilice trosimo. Sposobnost koncentracije bila mi je na minimumu i dojmljivi asocijativni nizovi urojenih misli i nesposobnoscu da ih um uredi u neku cjelinu poceli su jedan svoj semanticki riba-ribi-grize-rep ples u kojem je prvo svako zavrsno slovo misli, a nedugo potom svako zavrsno slovo rijeci definiralo pocetno slovo slijedece. Priroda asocijacija stalno se vrtila izmedju tri koncepta od kojih je prvi bio megalomanski, onog koji pripada covjeku koji je svjesno sa sobom u druge svjetove poveo ogromnu gomilu i koji ce sutra postati slavan, ali svako malo druga dva bi cjepkala ovaj prvi, svaki puta ga iznova oslabljujuci. Drugi niz bi uvijek zavrsavao potvrdnim (i neizgovorenim) odgovorom na pitanje jesam li ja u osnovi muzicar, a treci bi uvijek zakljucio jednostavnom istinom da su zene najvaznije na svijetu (jer bez njih su muskarci jedva vise od planktona, dodajem sada, hahaha).
Oticanje down-the-drain-of-life je odjedanput iscrpilo svoju progresivnu sporost i zaustavilo se. Sad su mi se pocele vrtiti slike iz zivota od ovih najkasnije dozivljenih, unatrag, jednu po jednu. Pa ovo je upravo onako kako ljudi opisuju trenutke pred (klinicku) smrt!!! Samo bogamu, svaki pojedini detalj je ukljucen, bez ikakvog EDITa. PA JA CU POPIZDIT AK SVOJ ZIVOT MORAM JOS JEDNOM UNAZAD ODGLEDAT SVAKI JEBENI TRENUTAK kroz svaki drugi eventualno manje jebeni trenutak. FORTY FUCKING YEARS!!! GIVE ME SODOMY OR GIVE ME DEATH! rekla bi Diamanda Galas, hahahaaha. No, stvarnost je pocela procurivati nazad u moju svijest, kako se dzokavac gubio u svojem efektu.
Semanticka spirala uspjela je sazeti svu vrtnju u jednostavnu recenicu koja otprilike glasi da je Klarin decko napravio samoubojstvo i da je ona to saznala posredstvom tri rodjaka koji su bili prisutni -- da se u tom krije cijela tajna. Recenica je doslovno imala formulaciju koja je precizirala rodjake kao "amidziche" (tj. male ujake, tj. striceve) i svaka je rijec pocinjala slovom kojim je prethodna rijec zavrsavala. Tako umiren, a temeljito vremenski dezorijentiran odjedanput su mi se u mislima pocele pojavljivati neke od najdrazih dionica, ukljucujuci i solisticke, od silnih tisuca sati glazbe koja je zauvijek u mojem long-term-memory i zaklopljenih ociju poceo sam plesati po celiji, zvizdajuci ili svirajuci zracni saksofon (saksofon, a ne gitara? BOLIO ME QRAC ZA SVE, a saksofon je nedvojbeno mnogo upecatljiviji falicki simbol nego gitara. (Ipak je moj materinji jezik hrvatski a na kojem se ne kaze da se svira zracna gitara ili sto vec, nego da se "svira kurcu", ne?). Tijekom tih sati ne pamtim da li je u celiji bilo svjetla ili nije. Dojam kaze da sam sve jasno vidio i u mraku, ali razum govori da je vjerojatno gorjelo svjetlo. Sto bi rekao Djermano Senjanovic: "iako je u sobi gorjelo svjetlo, vani je padala kisa." Ili Mika Oklopdzic koji je u CA Bluesu primijetio da je banana kojiput tek banana cak i po Freudu.
- - -
Mala digresija:
Da vam otkrijem jos nesto o sebi:
1) Ja sam dobar komunikator, posredno ili neposredno.
2) Iz tog razloga vise mi nitko ne vjeruje da sam IZRAZITO introvertna osoba. Zasto? Upravo zato jer se izrazavam s lakocom i zato jer komuniciram spontano a sa sve boljom sinhronizacijom verbalnog izraza s govorom tijela i tonom. Medjutim, taj je talent STECEN visegodisnjim introspekcijama, refleksijama, analizama i ucenjem metodicne Djevice, koju kako godine prolaze od pedanterije i apsurdne urednosti (da ne spominjem ostale "djevicanske zamke") sve vise spasava bonvivanski Strijelac u podznaku. Zato sam vec vise puta dozivio da me ljudi koje sam tek sreo pitaju jesam li spijun ili policijac jer u trenucima kad je Sveto Trojstvo komunikacije (rijeci, ton & body language) u nekoj od razigranih rubato glazbenih figura (when the notes within a certain bar develop their own sense of timing but get in sync juuuuuuust before the next bar). Zasto? Zato jer su ili odusevljeni, ali zgromljeni ili zabrinuti dojmljenom (ili stvarnom) snagom intelekta i rjecitoscu, ali ih buni tek onaj rubato igra s kojom se koji put svjesno, a koji put ipak jos i ne - igram.
- - -
Kako se izlizao joint u svojem dojmljivom efektu, tako sam postao svjestan stvarnosti: U celiji je gorjelo svjetlo, a vani jos nisam bio ni docekao zoru tak da nemam pojma pada li kisa ili sjekire ili domace zivotinje. U celiji su bijele keramicke plocice i izbocenje pod pravim kutevima, oblozeno istim plocicama. Naime, klupa. U celiji je jos i jedna vidljiva kamera u kutu pri stropu, i dugme interfona: u ovom slucaju policajci i psihijatri koji sve to promatraju, ali koji put odu na kavu pa dugme na pritisak kaze BIIIIIIP. BIIIIIIP. BIIIIIIIP. BIIIIIIIP. BIIIIIIIP, ili su se doticni vratili s kave i cik pauze i stisnuli gumb sa svoje strane pa ovaj moj veli ili jedno konacno BIP nakon eventualno nekoliko BIP BIP BIP BIP. Pretpostavimo da je dzokavcu trebalo sat-dva da se izlize i da sam ja eventualno mozda i uspio nesto odspavati - racunam da je tome svezajedno pripisivo jedno 3-5 sati.
U celiji je takodjer i ventilacija koja bi cinila da je temperatura i vlaga konstantna i ugodna dok je radila ili bi se iste primjetno podizale svakom minutom (a kroz saht ulazili komarci!) kad ista nije radila. "Just because I'm paranoid doesn't mean we're not being followed", a ja sam u konkretnoj situaciji bio svjestan da sam i jedno i drugo i to s odlicnim razlozima, pa si nekako mislim da bi ventilacija nekom automatikom trebala biti podesena na ljudskiji ciklus od ovog u mojoj celiji. Dakle, it isn't such a big flight of fancy da je netko s istancanim osjecajem za sadizam rukovao posebnim gumbicem koji regulira ventilaciju. Gumbich bi se, tako vam kazu, trebao pritiskati samo u trenucima krajnje nuzde, one doslove ili metaforicke, koja god vas vise muci. Mene nije mucila ni jedna, meni je bilo OCAJNO DOSADNO, a za dosadu VISE NEMAM NITI ATOMA STRPLJENJA PIZDA LI JOJ MATERINA UJEDINJENO NARODSKA. Dovoljno puta sam stisnuo jebeno dugme da strpljivo i ljubazno pitam zasto sam ovdje i koliko me dugo imaju namjeru drzati tu, i koliko dugo dok mi uopce ne odgovore na pitanja koja ja u nekom svojem posemerenom idealizmu smatram osnovnim ljudskim pravima. Tisina. Aha. Strumfovi jedni, kaj mislite da imate nekakvog konzumerizmom zatupljenog a opcim blagostanjem udojenog domaceg strumfa ovdje? Znam da nisam te veceri namjerno ponio sa sobom nikakve dokumente koji bi me identificirali kao U.N. osoblje, tzv. privilegiranog stranca u tzv. diplomatskoj misiji, ali ponio sam dva koja bi svakom policajcu trebala biti dovoljna: 1) svoju PIN-karticu ABN-AMRO (nizozemske banke, 6. ili 7. u svijetu po moci & prisutnosti) i 2) svoju ANWB iskaznicu (NL ekvivalent HAK-a, automoto drustva). Na obje pise prvi inicijal i puno prezime, u magnetskoj traci vjerojatno cijela biografija u onoliko rijeci koliko je prijeko potrebno, a na ANBWovoj jos i cjelovita adresa koja je vrijedila jos do prije manje od 48 sati. Jedno plus drugo = nepoznanica o identitetu neeeema. Zero. Ako ima onda iskljucivo zato jer, recimo, strumf da drugom kraju linije ne osjeca u svojem (u svjetskim razmjerima jedinstvenom) dojmu duhovno-birokratske nepomucenosti da je njegova misija u svijetu u tom konkretnom trenutku da ikako pomogne strumfu koji ga je nazvao. Dat is niet mogelijk, s onom JE-BE-NO iritantnom uzlaznom intonacijom koja je u domacim prostorima cujna tek u onim rijetkim situacijama kad covjek popije upravo naruceno pice i onda krene da ode (bez ikakve namjere da plati naruceno), pa ga kelner(ica) pita hinjeno ljubazno da li bi gospon mozda platio, "jeeee a kam ste krenuli" -- to vam je otprlike ta mjuza. U prijevodu, "dat is niet mogelijk" znaci "to nije moguce", ali svi znamo da valja prevesti duh jezika a ne prevoditi rijec-po-rijec. Dakle, spomenuta recenica, u ogromnoj vecini slucajeva znaci "Moguce je al mnogo-me-bre-zaboli djoka-pa-nije moguce".
Trijezan & osvijescen, i pojacanog subjektivnog dojma o vlastitoj maksimalnoj susretljivosti i kooperativnosti, rekoh sam sebi, HEJ! Ptitchitzo! Ti si u svojem zivotu prosao toliko gorih sranja od ovog, toliko koliko prosjecna 5 strumfa istog uzrasta nisu prosli svi zajedno, a taman kad ti je krenulo (kao i mnogim sugradjanima diljem bivse drzave) onda su mase besprizornih kretena i demagoga slozile rat koji je, kao slag na tortu, taj kratki predah optimizma RASPICKAO BESTRAGA & DO NEMILA. If you want to intimidate ME you'll need to bring in special forces, mijn nederlandse vrienden, ja? Ispod mi je casti da se lomim pred ovakvim strumfovima. BIO SAM BIJESAN.... UHHHH. Jucer je jos uvijek bilo sasvim zivo u mojem tankocutnom bitku, ali danas je bogami novi danas. Mr. Nice-Fucking-Guy IS OUT TO LUNCH MOTHERFUCKERS. Pa sam im to odlucio zorno demonstrirati. Ono sto sam pokupio do sada o ponasanju u hostilnom okruzju i konfliktnoj atmosferi. Ono sto znam o tehnikama ispitivanja i tocke pucanja do koje svaki covjek dodje vrlo, vrlo brzo. U cemu se razlikuju jest samo po tome kakvom ce se pucanju inherentno prepustiti. Sto se mene tice, ja smatram da sam obilato preplatio sve moje ovozemaljske grijehe ali osjecam da ono sto mi u ovom zivotu dolazi na naplatu jest od nekog od proteklih zivota gdje mora da sam cinio cinio mnogo, mnogo zla. Pa kad mi ne bi rekli zasto & koliko dugo (sam/cu biti ovdje), onda je vrijeme za SPORT UND MUSIK. Pa sam, primjerice, poceo bjesomucno stiskati gumb, ne zato jer sam se nadao odgovoru ili paznji, nego da izazovem nepravilnosti u BIP vs. BIIIIIP intervalima i ritmu. Pa kad bi oni meni BIP BIP, ja stisnem ponovno, pa ponovno pa je odjendaput BEEEP. BEEEP BEEEP. BIP. A ja vam jednostavno volim nepravilne ritmove, freakove, neproporcionalne prostore i takve igralice, da sam poceo repat na ovu ritam pratnju, i dobrano se zabavljat.
Medjutim, sati su odmicali a meni bilokoja zanimacija (osim veceras kuckanja) rijetko uspijeva zaokupiti paznju cijelih 60 minuta, pa sam se ubrzo morao domisliti drugim igricama. Pa... kad vec uzivam posvemasnju izolaciju onda cu si priustiti da svoje uragansko cudovisne, svoje tsunami valove bijesa onog jucerasnjeg i ovog danasnjeg pripustim "u dvoriste". Ventilacija iskljucena. Jednim pokretom otvorio sam svoju jucer kupljenu kosulju rastrgavsi svih sest ili sedam dugmeta istovremeno. Sad je vrijeme za nogomet. Spljostena kartonska salica od kave kojom su me milostivo dosli posluziti jedna draga policajka (kojoj sam sa cudjenjem u jednom od njihova tri posjeta primijetio suze u ocima) i sasvim pristojan i nista manje dragi i korektan policajac - oboje vjerojatno mladji od mene - ta ce mi kartonska salica mi biti gol. Svom snagom raspucao bih gumb po gumb i s cudjenjem primijecivao s kakvom sam statistickom preciznoscu i bravurom (s obzirom na totalno nepredvidiva odbijanja od stijenki zida) zabijao golove. Oh, ventilacija! Mali predah, jer nedugo potom je opet nestao dovod svjezeg zraka. Vrijeme za Novu Igru. Sad ce mi svaki pojedini gumb biti taoc i igrat cemo se hostage-release-negotiations. Ja vam nisam tu neka pasivna zrtva, ja cu vas passive agressive pristup izokrenuti naopacke pa cemo vidjet tko ce biti cija zrtva, tako sam razmisljao. Kako cu to izvesti, ako mi nitko ne odgovara na pritiske gumba, onog crvenog, ispod zvucnika i ugradjenog mikrofona, metar i po ispod kamere? Tako sto ce mi jedan BIP (ili BIIIP, svejedno) biti pozitivan odgovor, tj. DA. a dva ce biti NE. Vise od dva equals = "I think what we have here is a communication break-down", tj. ne racunam. Ovo je moj vlastiti binarni sustav izumljen ad hoc & on the (hot) spot. Pa sam tako detaljno ispitao policajce o nizu stvari u mojem zamisljenom dijalogu. Kad bi postalo osobito vruce i vlazno, skinuo bih se dogola, vitlao udom u kameru ili lijevom rukom srednjim prstom u odnosu na 2. i 5. prst uspostavio zamisljeni polu-kvadrant kako mi je prijatelj M. koji mi je u subotu navecer, izgleda, spasio zivot pojasnjavao da snajperisti (a on je bio jedan od njih) rade. Desnom bi potom sklupcanom kosuljom svom snagom gadjao kameru i bio iznova zacudjen razmjernom preciznoscu pogodaka. Potom sam u intefon rekao da cu sad poceti uzimati zivote i da cu za njihovu pogibelj njih same (naime strumfove) drzati odgovorne, sve dok mi ne odgovore na Najvazanije pitanje ("koliko dugo & zasto sam ovdje?"). I tako bih jednog po jednog na isti nacin kao i kameru poceo tamaniti komarce po celiji. Potom vidio koliko su prljave i iznosene hlace pa ih uzeo u ruke i u par pokreta rasparao u niz traka. FUCKING MAD IN ANGER, ay karamba!, koliko sam bio bijesan. Onda nasao komadic ciferslusa i njime na lijevoj podlaktici paralelno s venama povukao cetiri linije do krvi. Kad je pocelo peci, a po primitku nove (vruce) kave odlucio klin-se-klinom izbija pristup i polio je preko ranica. Ay! THAT hurt, ali vise nije peklo, sad je gorjelo, ali se pocelo hladiti. Nakon ne-znam-koliko-sati su mi donijeli pola litre mlijeka i sendvic. Mlijekom sam sada smirio ranu prelivsi je istim.
Dosla u medjuvremenu dva psihijatra u vizitu. Jedan naizgled Indijac ili Pakistanac a drugi neki bijeli zgoljavi, a mladi naocalac, bijele nizozemske provenijencije. Njega sam uzeo na pik i agresivno propitao (bez odgovora s njegove strane) kad je studirao, i ako je studirao psihologiju u vrijeme kad se obicno studira onda ju je vjerojatno studirao iz pogresnog razloga, naime, iz iluzije da ce mu steceno znanje pomoci da vlastite neuroze/ludilo izlijeci, dakle sam ga proglasio nekompetentnim. Usput ga propitao na vrlo pointed nacin, (Indijac, koji je zapravo -- kasnije sam saznao -- bio glavni medju njima dvojicom, izgledao je blago zabavljen i s izvjesnim smijeskom na licu) je li Zidov. Oni su se brzo pokupili, da bi nakon 12 sati dosle dvije druge psihijatrice od kojih jedna u kricavo zelenoj kosulji i kao-combat hlacama a koje su ljubaznu ostanovile:
- Mr. S., we are of the opinion that you are not well.
HAHAHAHAHAHAHA!!!! NO-FUCKING-SHIT!!!! Nakon nekih 7-8 sati ja sam im u intefon ipak bio rekao da radim u diplomatskoj misiji (i rekao kojoj i koga da nazovu, onog istog Mr. Tambourine Man-a, naime naseg lazljivog, ali sarmantnog Staff Welfare Officera) i sam "privilegiran", te sam u tom momentu imao razloga vjerovati da imaju barem minimum informacija o tome sto me zapravo cinilo toliko bijesnim u zatocenistvu: dogadjaji na poslu od jucer. Pod tom iluzijom, jednostavno im potvrdio: - I agree.
Potom sam brzo oslobodjen, i u donjim gacama ("boksericama", koje obicno ne nosim), bez rastrgane, jucer kupljene kosulje koju sam im velikodusno i uz komentar ostavio, i s razderanom majicom koju sam ponio kao dronjak u rukama da mi bude suvenir, pogotovo sto je bila u marokanskim nacionalnim bojama: zelenoj i crvenoj, takav sam bio otpracen do ambulatnih kola u kojima su mi rekli da idemo u neko mjesto koje se zove Capelle aan den Ijsel.
Tu pocinje novo poglavlje i novi post (slijedi za koji dan), i konacno zaokret na bolje.
Post je objavljen 25.07.2007. u 12:00 sati.