Nasa Mala vise nije tako mala: za mjesec dana napunit ce pet godina. Naprosto prsti od energije i veselja. Jos je uvijek kawaii, sudeci po usklicima prolaznika neupitanih za misljenje. Cini se da nitko ne moze odoljeti tim plavim repicima i osmijehu od tisucu japanskih proljeca.
U zadnjih godinu dana Mala je ostvarila sjajnu vrticku karijeru: odlicno brblja japanski, uspjesno plese/pjeva/crta/reze/lijepi, instinktivno prihvaca kompleksne kulturoloske koncepte. Ujutro vise ne place na rastanku, a u razredu ima dvije dobre prijateljice. Ni traga onom stidljivom djetetu koje se jos prije godinu i pol stiskalo u kut, sutjelo i najsretnije bilo kad se popodne iz vrtica islo kuci.
Kao i vecina djece njene dobi, Mala je ziva kao zivo srebro. Njezin je zivot igra, a igra zivot. Zanima je gotovo sve, i moguce ju je za sve zainteresirati. Uz bogatu mastu i izrazen smisao za fabuliranje (hm, hm), Mala posjeduje i gotovo nevjerojatan dar animacije. Klinci u njenoj blizini, cak i oni najstidljiviji, otvore se poput cvijeta, pridju blize i pocnu se igrati, smijati i prevrtati od radosti.
I naravno, Mala je jos uvijek onaj isti cavlic. U drustvu druge djece, Mala puca od samopouzdanja, a kad razvije pricu, odusevljenju njenih novih prijatelja nema kraja. Klinca povede za ruku, pokaze mu kakvog kukcica, puzevu kucicu ili grancicu, isprica neku slatku pricicu, i eto sklopljeno je vjecno prijateljstvo.
Sa sigurne udaljenosti, ja mogu tiho uzivati u tom prizoru. Steta sto se cesto umijesaju odrasli i sve pokvare.
Mala je tako neposredna i srdacna, osvaja srca na prepad. Klince, ali i mame. Ponekad i tate.
Mene hvata lagana nelagoda kad Mala nekoj mamici pocne pokazivati ovo i ono. Pa je uzme za ruku i povede po parku. Pa joj svasta tumaci na svoj djetinji nacin. Tu sad pocinje klicanje, razdragan smijeh i rafali pitanja: pa kako se zoves ? Pa koliko imas godina ? U koji vrtic ides ?...
Na sto Mala poput drevnog mudraca, stapom po pijesku nasara svoje ime i prezime na katakani.
Vecini mama to je dovoljno dobar alibi da se priblize i zapocnu razgovor sa mnom. Vise ne pomaze praviti se da sam jako zadubljena u svoj Reader's Digest. Slaba na cijeli taj veseli cirkus i nemajuci kud, dok klinci veselo vriste po parku, ja po tko zna koji put cavrljam s potpunim strancima: tko smo, sto smo i kako smo ovdje dosli, sto tu radimo i kako dugo ostajemo, sto Mala voli jesti i kad ide spavati... i uvijek ista pitanja.
Ponekad sretnem iste ljude opet, ponekad i ne. Ovo je veliki grad.
Mala obozava grliti ljude koji joj se svidjaju, a najsimpaticniji dobiju i poljubac. U tom trenutku interveniram. Kakva sreca sto ovdje nitko ziv ne razumije hrvatski !
U mom gradu nema crkvenih zvona, ali zato svakog dana u 17 sati preko opcinskog zvucnika ide snimljena poruka: djeco, vrijeme je da krenete kuci ! Samo polako i oprezno ! Popraceno je to veselom pastoralnom melodijom u stilu Kekeca koji se vere po obroncima slovenskih Alpa.
Nema boljeg alibija za odlazak. Vadim igracke iz pijeska i oprastam se.
Cavrljanje s neznancima u meni izaziva neki cudan usamljen osjecaj. Ovdje nema mnogo drugih gaijin mama. Ipak, gambatta !
Dobra volja je najbolja, rece Kekec - i ostane ziv.
Post je objavljen 21.09.2007. u 04:20 sati.