Eto, vidio sam Ju danas.... Nju, osobu zbog koje je cijeli ovaj blog i bio nastao...
Više mi Njezini susreti ne znače skoro ništa u životu, ali svejedno.... Zar sam nakon svega zavrijedio samo hladno "Bok! Kako si?" I na moj odgovor da sam dobro, dapače, odlično sad u zadnje vrijeme (zbog ispita i svega toga), onda odgovi "Baš mi je drago!" I TO JE TO?!?!?!?!?! Užas! Mislim, nemojte me krivo shvatiti, sve je to u redu.... bilo bi u redu da sa drugim ljudima, mojim prijateljima, iz iste ekipe, ljudima s kojima praktički stano visim... s njima je kao "Joj, pa di si ti meni?! Dugo se nismo vidjeli! Šta ima kod tebe? Kako si? Joj, baš mi je drago da smo se vidjeli..." A ja stojim uz njih i čekam na svoje " Bok!" Katastrofa! Primjetili su to i neki iz ekipe, koji su malo više upoznati u cijelu tu priču. Samo su me pogledali nekim zbunjenim pogledom, na šta sam se ja samo nasmijao i krenuo prema izlazu. Tu, pa ne ni cijelu minutu, bio sam toliko razočaran.... ne u Nju, nego u sebe... Pa zar sam zbilja dopustio da stvari tako završe... Ne znam.... nekako to nije moj stil.... Ne znam.... jel se to ona boji mojih, ili svojih osjećaja?! Mislim, zadnji put kad smo pričali ozbiljno, rekla mi je da sam se i ja njoj jako sviđao... ali vjerujte mi, ja ni dan danas ne znam kako, i zašto je sve ovo završilo ovako kako je... Vjerujujte mi kad kažem da nemam pojma...
Možda je cijela ova situacija ispala tako kako je iz razloga što je bila u društvu njega, mog prijatelja koji ma glavnu ulogu u cijeloj ovoj priči. Možda je tako htjela pokazati njemu da više nema nikakve veze sa mnom... Misil, na neki način to nije fer prema meni... Ako je tako htjela samo sebi smanjiti osjećaj neugodnsti, mislim da ga je samo povećala.... Kažem, ne znam... Ženski um mi je uvijek bio, a i bit će apsolutna nepoznanica....
Znam da sam prije pisao kako Ju volim, i kako ne znam kako ću bez Nje... Heh, tada mi je to zvučalo tako jako realno... Stvarno sam mislio tako.... Sada, nije mi ništa više osim (ne baš tako) dobrog sjećanja...
Priznajem, zna mi se dogodit da još ponekad zalutam mislima prema Njoj... ali to mi samo donese tjeskobu i bol... ne bol.... neko neku ljutnju... da, tako je.... ljutnju na samog sebe!
Nedavno sam upoznao jednu jako dragu curu. Mislim, znao sam ju i prije, onako, iz viđenja više. Znali smo imena jedan drugome i sve, ali nikad nismo zapravo pričali o ničemu zajedno. No, nedavno sam ju pozvao na kavu, da se malo bolje upoznamo, što je onda radosno prihvatila. I sve to sad tako, zasad, dobro ide. Čini mi se da smo zanimljivi jedan drugome... Ali uvijek kad i pomislim da bi nešto moglo biti između nas, sjetim se Nje, i kako sam se osjećao zbog Nje... a to stvarno više nebi želio proživit. I to u mene ulije neki strah!
Nisam se imao prilike sa ovom vidjeti opet, ali čumi smo se nekoliko puta, i čini mi se da zasad stvari dobro stoje. Ali prizajem, nekako se bojim.... Cura je stvarno fantastična.... Nekako mi se čini da je izvan moje lige...
Ne znam... neću još ništa govoriti (pisati)... ali ono... ne znam kaj da mislim.... Skroz sam "u mraku" po tom pitanju....
Anyway... ako ikad mislim okrenuti novi list (opet?!) , mislim da je sad pravo vrijeme za to!
Post je objavljen 21.09.2007. u 00:32 sati.