...bio je obicham,a meni tako poseban...sijeda kosa i naborano lice,mirisao je na solea kremu za ruke i uvijek je nosio sheshir...da...moj djed je imao velike ruke...bijele i s puno bora...u njih su se urezale djechije igre po poljima,grane od kojih je pravio frulice dok je chuvao ovce,lopate i cigle,starachki shtap...sjedio bi na klupici pod orahom ispred kuche,uspavan u svoja sijechanja...imala sam 10 godina kada je moj djed umro...sa svjezinom zimskog jutra zaspao je pod orahom njegov osmijeh...tada to nisam mogla shvatiti...nisam to ni zeljela shvatiti...znala sam da ga vishe nema,da me vishe nikada poslije shkole neche dochekati neka bombona koju bi za mene i s neba skinuo...moj djed,da moze...bash kao shto se poslije kishe rodi charobna duga i opet tiho nestane,tako i chovjekov zivot odlazi...poput duge koju vjetar ponese preko ravnica i zivot ponese chovjekov dah preko sijechanja...sve nestaje,topi se u morima ljudske boli,pada u jamu nepravde...zivot je san u tihoj nochi postojanja,a nada je uspavanka,,,voljela bi da je moj djed sanjao malo duze...
...(...z.d.g...9.11...)...
...(....de...suxam...ne znam shta mi je...nesh me ufatilo...:S...jbga...:(((...)...
Post je objavljen 07.11.2007. u 20:57 sati.