"Izgubio sam ženu." reče muškarac.
"A ja sam izgubila dušu."
Naslonila se na stubišnu ogradu. Muškarac je teturao silazeći, prolivši piće narančaste boje po njezinoj haljini. No haljina je imala uzorak od širokih vodoravnih pruga poput zvrka i sve su pruge bile narančaste nijanse pa se nije obazirala. Pridržavala se za ogradu, teturajući, pitajući se kako joj je duša tako lako umakla.
Nije umakla kako je trebala, poput srebrne ptice koja uzlijeće ostavljajući ljusku za sobom, poput svjetlucava aviona. Iscurila je iz nje kao da je ona čaša, a ova tekućina, kao da je ona bila prepunjena, a ova joj se prelila niz mokru stijenku. A budući da je bila netvarna, nestala je, otopila se brzo poput leda, ne dajući joj priliku da je zgrabi ili vikne da se vrati. Tja, pomislila je.
Odozdo je iz sobe dopirala glazba i zvukovi razdudane zabave. Rukom je poravnala mokru stranu svoje haljine boje suncokreta.
"Moja duša.", promrmljala je sivom odijelu i olabavljenoj kravati što se penjala stubama.
"Moja vječna ljubavi.", rekao je i ona se pitala je li to bila poruga ili poziv. Nije više bila u stanju shvatiti šalu. Pogledala je niz stube i ugledala široke zrake sjene i široke zrake svjetlosti pomislivši kako joj je lako mogla kliznuti kroz jednu od njih. Iskrasti se, onako lukava, kakva je bila. Oči su joj se spuštale zasjenjenim stubama, poskakivale niz njih sve do ormara na dnu. Ondje su visjeli kaputi, kao urezani u ormar i mirni. Širokih nabora i sjena. Tako je, kliznula je, pomislila je žena, kao što sjena klizne kad uđe sunce. I svaka sjena i svaki nabor tkanine pozivali su je, vrata iza kojih je ležao svijet sjena, kroz koja možeš kliznuti i lebdjeti i biti netvaran i čist, poput plina puštenog iz epruvete, a ne trom i teturav kao u ovom svijetu žarke svjetlosti. Tako je, pomislila je.
Odjednom su se sjene zateturale i zavrtjele, a na blijedo-žućkastim zidovima zanjihala se tama i svijetlo, i žena je je pomislila da će biti blagoslovljena ulaskom u taj svijet sjena u kojem je možda njezina duša. No, tada je na stubama iznad sebe ugledala onog muškarca razvezane kravate kako kucka po žarulji.
"Moja duša.", rekla je žena razmišljajući da je to ipak zabava i da mora nešto reći.
"Moja brada i brkovi.", reče muškarac, kuckajući po žarulji.
"Daj prestani." Prekrila je oči.
"Oprosti.", reče. "Izvoli."
Ispružio je ruku nudeći joj čašu. Ugledala je srebrnu narukvicu na dlačicama zapešća, pa bijelu manšetu i sivi rukav. Iznad rukava bila je olabavljena kravata i podebeli bijeli vrat, smeđe oči i nasmijana usta. Oči su bile uprte u njezino lijevo uho, a usta su se smijala nečemu pokraj uha, iza njezina ramena.
Umislila je, uzevši čašu, da je to to. Duša joj nije iscurila ili istekla, nego se povukla na neko mjesto iza njezina ramena; na točku u koju su ljudi gledali, točku koju su odredile njegove oči, oči koje su joj je istrgle iz grudi ili otkuda već, ispod haljine boje suncokreta gdje je trebala biti, treperava i cijela; učinila je tako jer je ondje bila sigurna, ondje je bila daleko.
Sav bijes zbog gubitka duše prožeo ju je tako snažno da je zamislila kako je možda nekako može vratiti, da bi joj se nekako mogla javiti razbije li čašu o ogradu, da će se vratiti sva bolna, razrezana dlana i s crvenim krhotinama stakla.
No, ona je umjesto toga pijuckala iz čaše, razmišljajući kako nikada neće doznati, da je možda bolje što joj je otišla, pa je bućkala viski između nepca i jezika, pitajući se što bi rekla.
Post je objavljen 20.09.2007. u 15:34 sati.