Trčim. Bolje rečeno bježim. Niotkoga. Para mi se već danima. Bježim trčeći onim rijetkim, pustim kozjim putovima gdje još nije došla infrastruktura najaviti još jedan tužan kraj, ovoga puta mom kraju. Progone me misli, duhovi, sve je zbrkano. Znoj kapa. Ne osvrćem se. Sve je neprepoznatljivo. Dahćem. Haluciniram. Odnekud poznata pojava, bar tako mislim. "Smokvin list" na otpalom lišću smokve. Drkam, misleći da će mi biti bolje. Pička i sise me napadaju iglama i bodežima. Zašto mi to rade, pa ja ih volim ? Kidam stranice rukama, a kurac zabijam u naslovnicu. "Patite mediji" - vrištim. Svršio sam i to po ježu koji je prolazio praveći se neprimjetan. Strah, opet. Ispod mene provalija. Čujem plač djece. Želim da Zemlja stane. Zemljo, molim te stani, prestani se okretat oko svoje osi, tako ti svega. Ali kurva se okreće nabijajući svoje spoljštene polove i ispupčeni ekvator na kurčevu elipsu. Jebem ti Boga koji te je stvorio, stani kurvo, naređujem ti. Ali Zemlja se naljutila. Protresla me potresom i našao sam se među ljudima. Žurili su. Nisu me primjećivali. Jednog sam zaustavio i pitao bili imao što protiv toga da ga ubijem. Dapače- reče, želim se ubit već godinama, ne mogu, a nemam sreće ni na ruskom ruletu. Nikako da dobijem. Bang, ubih ga kao i ostale što su se tu našli.
Jebote, kako je to dobro. Ubit ću sve ljude. Ja sam Krist, Isus Krist. Ubit ću ih sve. Moram ih spasiti prije nego bude kasno. Spas čovječanstva je kraj čovječanstva.
Post je objavljen 20.09.2007. u 14:28 sati.