Možda ljubav ipak postoji, al ne ona ljubav koju vidim na ulici kad dvoje zaljubljenih prolazi, držeći se za ruke i ljubeći se strasno kao da je posljedni dan njihova života, kao da moraju sve iskoristiti. Takva ljubav je stvarna, al brzo ispari... , brzo postane samo monotona navika. Navika na tu osobu, navika na taj poljubac, navika na taj osjećaj...točnije samo navika. Takve navike se bojim, al opet... postoji ljubav koja živi vječno, a to je ona prijateljska. Ljubav koja gori kad padaju najteže kiše. Ljubav koja živi u nama, koja nas vuče toj osobi ili njima,...ljubav koja nije igra, ni navika. Svaki put nova priča, svaki dan novi razgovor...sve novo, al opet stari ljudi. Takva ljubav bi trebala biti vječna. Ne znam zašto postoji riječ ˝razočaranje˝, iskreno mislim ljudi sebi sami stvaraju sliku o ljudima kad se na kraju uspiju razočarati. Ne znam, moje iskustvo je ovaj put zakazalo... Osjećam se živom jer boli... Mislim da je teže podnjeti odlazak osobe koja te pozna najbolje na svijetu nego dolazak osobe koja te povrijedila najviše na svijetu. Ljudski je griješiti, ali i praštati... Možda je i ovo zlo za neko dobro... Nikad se ne zna...al se vječno možemo pitati...
Post je objavljen 20.09.2007. u 13:49 sati.