Pregled posta

gdje je kraj?

Gdje je kraj ovim danima koje uglavnom završavam uz neke fotografije i opipljive uspomene kako bih sebi mogla zorno dokazati da su postojala i neka bolja vremena..
Malo je stvari koje bih mogla objasniti i sa sigurnošću utvrditi da sam ih napravila ispravno. Čak ni ne znam što je to ispravno!
Jednostavno sam nakon bezbroj pokušaja da iskamčim meni prilagođen savjet od nekoga za koga sam bila uvjerena da zna pravi odgovor uspjela uglavnom dobiti nešto što je bilo vjerojatno ispravno, ali meni ne dopadljivo, ili krivo i ne prihvatljivo načinom na koji se pred mene podastire. Stoga sam odlučivala i dopuštala da me vode osjećaji.Drhtavi, skriveni iza mog naivnog srca, često uplašeni, naprasito zaključani i u sukobu sa posljednjom kapi razuma.
Ali, ja sam ih slušala. Puštala da me vode kroz život. Rukovodili su mi danima, huškali me noćima, cijepali proračune zvjezdanih putanja, oglušivali se na razborite kritike. Svi ti moji osjećaji bili su kao čep uzavrele boce šampanjca koji bi odletio kojekuda da nisu postojali neprobojni zidovi oko mene.
Pokušavam ja i sa ružnim uspomenama ne bi li bila obrnuto sretna, jer se neće ponoviti ono što je bilo ružno. Ne pomaže. Rastanci, svađe, problemi, neimanje, samoća, smrt... Uhvati me dvostruka bol. Toliko je bilo toga ružnoga da se ne želim sjećati.
Kakav je to dan kad se probudiš, kao ovaj moj danas i kad znaš da te još čeka bezbroj tuga, kad si umorna a ne znaš više od čega i kad ne znaš šta te to boli jer to što boli nema ime? Ni zbog čega jutros sam izgubila iluziju da će u moj život ući lagano, prozračan povjetarac i donijeti mi nešto posebno. Zar se ne bi trebala vratiti ljubav koju sam toliko davala naokolo, naravno kao po klišeu krivim osobama u neograničenim količinama i ljubav koju sam uskratila svih ovih godina samoj sebi?
Toliko sam se prepuštala tim mojim neiskrenim prijateljima - osjećajima, da sam tek sada na kraju svojih snaga shvatila da sam doista otišla predaleko, da sam išla svojim sudbinskim kontrama u prilog i da me naposljetku pregazilo vrijeme pa sam sada samo netko tko je jednom bio na trenutak neuništiv.
Tisuće je problema koji nas čekaju iza ugla da nas preplaše, zaustave u našoj borbi, obeshrabre kao zlokobne noćobdije, da nam utisnu boru bola i brige, iskrive usta u grč, slome dušu i tijelo. I nakon što prebrodimo svaku krizu , zatomimo svaki problem na koji naiđemo, nakon što sebe uvjerimo da smo u stanju preko svega prijeći i to uzdignute glave, na kraju nas ipak čeka samo čamljenje u kakvom kutku našeg doma, prebiranje po lijepim, ali blijedim uspomenama, i noć vrlo vjerojatno praznija od bilo čega..

(Uh, kako mrzim kad mi se događaju ovakva razdoblja.. jer, u stvari sam zrela osoba koja je uzela život u svoje ruke i krenula dalje. Da, stvarno jesam!! )