Sjedim sinoc uz obalu Temze i razmisljam o sebi i svom daljnjem zivotu. Pokusavala sam posloziti svoje buduce zelje. A Temza je bila nemirna. Od vjetra nije isla nizvodno, vec je licila na more. Ili je samo meni licila na more. Uzburkano. Nemirno. A trajekti i turisticki brodovi plovili su uzduz i poprijeko. Nizvodno i uzvodno. Da li bih trebala citati neke srikvene znakove?
Uvijek pokusavam citati neke skrivene znakove koji bi me trebali prosvijetliti i pomoci da donesem pravu odluku. A sto mi je Temza sinoc pokusavala reci? Da sam ja nemirna kao ona? Da sam uzburkana i da kroz moj zivot prolaze ljudi, kao trajekti i brodovi i ne obaziru se na moj nemir i uzburkanost.
Sjedila sam sinoc uz obalu Temze i razmisljala koliko puta sam ga molila da dodje sa mnom u ovaj grad. Jos jedan grad u mom zivotu koji je ostavio dubok trag. I nikada nije pristao. Nije rekao "Necu", ali je uvijek govorio "Vidjet cu". Te znakove sam znala procitati. Nije htio ici sa mnom.
Sjedila sam sinoc uz obalu Temze i pusila. Opet. I gledala u daljinu. Cistila misli. Tocnije, pokusavala cistiti misli i razmisljati o tome sto zelim dalje. Trebala bih zapisati svoje zelje za dalje. Cim ih uspijem posloziti.
Htjela sam s njime sjediti uz obalu Temze puno puta. Ili setati. A on je odbijao. Ja sam tugovala. Uvijek je on odbijao, a ja sam uvijek tugovala. I dok god se svaka moja zapoceta misao vrati njemu, dok god zaspim s mislilma o njemu i probudim se mislima o njemu, tesko cu sastaviti svoju listu zelja i krenuti dalje sa zivotom.
I veceras cu opet sjediti uz obalu Temze i pusiti. Opet. Mozda veceras Temza bude mirna. Mozda bude isla nizvodno, svojim tokom. Mozda mi veceras da neki znak.
Bez obzira, volim sjediti uz obalu Temze i gledati u daljinu. Smiruje. Bar to malo vremena sto provedem tamo. A u danima kada sam nemirna i uzburkana i par minuta mirnoce puno znaci.
Post je objavljen 20.09.2007. u 10:36 sati.